Na izlazu s autoceste Split-Zagreb, u Otočcu u prošlu srijedu su se fizički obračunali pripadnici navijačkih skupina Torcide i Bad Blue Boys-a. Krvavi sukob okončan je nekolicinom što teže što lakše ozljeđenih.
Kategorično osuđujemo svaku vrstu nasilja, pa tako i ovu. Držeći nasilje za oruđe kojem pribjegavaju oni koji su nesposobni konflikt riješiti na ijedan drugi, civilizacijski superiorniji način, također ne možemo, a da se ne zapitamo koja je uopće bila svrha, i još važnije posljedice ovog kolektivnog mlaćenja.
Da, vrlo je lako moguće interpretirati ovaj sukob kao “serviran” od strane odgovornih, jer oči bode činjenica da je Dinamo igrao u Splitu, a Hajduk u Zagrebu u svega 2 sata razlike, pa je svakom tko je iti malo promislio moglo biti sasvim očekivano da na autocesti dođe do bliskog susreta. Pitanje jest- zašto je upravo takav raspored kreiran i gdje je bila policija?.
Ono tragično je koliko ti mladići mogu biti naivni, da ne upotrijebimo neki drugi epitet. Drugo pitanje koje se neminovno postavlja jest- tko će imati najviše koristi, a tko najviše štete od ove nemile zbilje. U situaciji kad hrvatskim nogometom despotski vlada jedan čovjek uz kamarilu svojih paževa, kontinuirano kršeći što hrvatske zakone, što FIFA-ine propise, kad institucije nisu voljne ili sposobne to iskontrolirati, kad mediji, pa poljedično i velik dio javnosti, navijački puk ionako svrstavaju na društvene margine i žigošu subkapacitiranim i za ozbiljniji dijalog, a kamoli za kreiranje sustavnih promjena- dvije najveće navijačke družine ove zemlje se natječu tko će im u većoj mjeri dokazati da su u pravu?!
Jedini alat koji žitelji naše nogometne močvare posjeduju jest upravo – difamacija onih koji žele promjene. Na ovaj način im, nogometnom terminologijom, namjeste loptu pred prazan gol i maknu vratara s njega. Na ovaj način, svi oni kojima je status quo u hrvatskom nogometu prioritetan samo mogu zadovoljno protrljati ruke i oblizati se prije nego idući put izađu pred kamere kako bi navijače nazvali divljacima bez mozga, opasnima za okolinu. Jer sad imaju i sasvim svjež corpus delicti. Nije bilo nikakvih ubačenih agenata, provokatora, propagande, sve su to sami zapodjenuli i fino izrealizirali baš oni – ti “divljaci”. Želite da nam oni određuju pravila igre, držite da njihova riječ i razmišljanje može imati neku društvenu težinu? To je ono što će uslijediti.
Ovakav kolosalan autogol stvarno treba znati zabiti. Ima još jedno pitanje – jesu li momci koji su sudjelovali u ovome znali kakve reprekusije to može i imat će u borbi za čist hrvatski nogomet? Kako nitko ne misli da se radi o glupim mladićima, logično je za pretpostaviti da su morali znati. Što nas vodi do jednog drugog pitanja – ako je tako, zašto su to onda svejedno napravili? Je li prioritet njihova djelovanja i uopće – postojanja, nogometni klub zbog kojeg su i osnovani, ili oni sami sebi? Jer, ovakvim postupcima, lako što oni štete sebi, ali i izravno i neizravno štete klubovima kojima se kunu na vječnu i neizmjernu ljubav.
Priče i pričice o tome tko je počeo, tko je koga isprovocirao, na koncu – tko je kriv, u ovom momentu su potpuno nebitne. I inače bi bile naprosto infantilne, no, s aspekta borbe za naš nogomet – one su posve nevažne. Važne su jedino posljedice koje će one za to imati.
Pa nije li vrijeme da već jednom ti mladići s obje strane sjednu i dogovore se, najprije sami sa sobom, a onda i jedni s drugima – što zapravo žele. Što im je broj jedan na listi prioriteta kad govorimo o hrvatskom nogometu. Žele li oni uistinu hrvatski nogomet kakav treba biti, ili im je njihov navijački ugled ipak najbitniji?
Odgovor mogu dati samo oni, a prije toga moraju biti svjesni da će se bez njih močvara hrvatskog nogometa jako, jako teško isušiti. Pa, nek’ odluče.
Ivan Rilov
