Danas je na splitskom groblju Lovrinac sahranjen Žan Ojdanić, legendarni predsjednik Torcide i prvi predsjednik udruge Naš Hajduk. Tom prilikom udruga Naš Hajduk je objavila sljedeći tekst koji prenosimo u cjelosti:
Hvala sudbini što smo mogli koračati zajedno.
Tako smo se oprostili od Žana, i teško je pronaći lijepu riječ kojom taj velikan u svakom smislu već nije opisan od trenutka kad je za mnoge od nas vrijeme stalo u subotu. Iskreno, onog trenutka kad su prošle prve suze, šok, i ošamućenost mnogima je prošlo kroz glavu pitanje, a što ćemo sad?
O Žanovim djelima, na tribini, a pogotovo u trenucima pokretanja Našeg Hajduka je isto tako sve rečeno. Taj čovjek je svojim imenom, utjecajem, autoritetom i (osobnim) integritetom zaštitio projekt u onom najtežem, najnježnijem porođajnom trenutku. Kad je projekt bio najranjiviji, kad su mnogi predatori i hijene kružili ne bili uklonili NH u trenucima dok još mogu, dok ne poraste toliki da mu neće moći nauditi, kad će Naš Hajduk samom svojom egzistencijom postati prijetnja tima i takvima.
Danas je Naš Hajduk uistinu odrastao, trideset pet tisuća članova je više nego dovoljan dokaz tome. Od svog osnivanja je projekt prošao kroz nekoliko faza koje su dokaz da je na dobrom putu, gotovo nismo ni osjetili promjene na čelu Udruge. Organizirani su i drugi izbori za NO, ne bez pokušaja napada na projekt, gdje je nova garnitura ljudi pokazala da se može oduprijeti političkim i inim opasnostima koja čekaju pogodan trenutak za napad. Pa eto, prije nekoliko dana je i NO Hajduka napravio potez, dosad nezamisliv. Neporecivo uspješnog predsjednika Uprave je razvlastio, ne zbog loših rezultata nego jer su smatrali da je vrijeme za iskorak.
Projekt je uistinu zaživio, i to upravo na onim načelima na kojim su ga gradili Pave i Žan. Iskreno i istinski profesionalnim, etičkim, moralnim, transparentnim i demokratskim, a za mnoge je upravo to udarac i poraz.
U današnjim vremenima, kad građani ove zemlje svjedoče rastakanju nacionalne imovine i vrijednosti, gdje je moralno relativno, gdje nije samo problem tražiti pravdu, već je i pravo postalo nedostižno, kad mnogi gube vjeru, a neki i nadu, Naš Hajduk je kao svjetionik u olujnoj noći. Mnogi ga još ne vide, mnogi ga vide, ali (još) ne vjeruju u njega, mnogi ga žele ugasiti, ali svjetlo je sve jače. Svjetlo koje je upalio Pave, a Žan čuvao slabi plamičak od jakih vjetrova, danas je već visoka i čvrsta lanterna, čije se svjetlo vidi daleko, daleko. I vidjet će se još i jače i još dalje.
Zato danas, više nego ikad, imamo obavezu uspjeti, očuvati i pojačati to svjetlo, dati smjer i putokaz onima koji plove po toj olujnoj noći, dati im vjeru i nadu da se može. Da svi zajedno možemo stvoriti Veliki Hajduk, a time i bolje društvo za one koje dolaze.
Vrijednosti koje su utkane u Hajduka su bile iste te vrijednosti i prije stotinu godina, i bit će iste za tisuću godina. Samo ih mnogi nisu uvijek vidjeli ili željeli vidjeti. Žane, ne da smo bili privilegirani što možemo koračati zajedno, smatramo se privilegiranima i mi i oni koji dolaze jer ćemo imati tvoje stope koje ćemo moći pratiti. Lanternu koju ćemo vidjeti i kad nam bude najteže i kad budemo najdalje.
Zato, kako bi rekao jedan državnik u teškim vremenima, borit ćemo se na travnjaku, borit ćemo se na tribinama, borit ćemo se u uredima, borit ćemo se zelenim stolovima i sudnicama, borit ćemo se na ulici, i nikad se, nikad nećemo predati. Jer znamo da ti i Pave sjedite tamo na vrhu lanterne i čekate da svi skupa uplovimo u mirnu luku.
Naš Hajduk
