Svaka nogometna utakmica priča je za sebe, no u posljednje vrijeme zajednička poveznica uvijek je i pitanje osiguranja, odnosno prevencije nereda. Neke domaće udruge žive od toga da bilježe “verbalno nasilje”, skandiranja i pjesme. Bilo da se radi o derbiju ili europskoj utakmici, pa čak i lokalnom susretu rivala iz nižih liga, pitanje prevencije “navijačkog nasilja” postaje dominantno. Dogodi li se ipak unatoč svemu neželjeni incident, dođe li do kakve tučnjave sigurni smo da slijedi nekoliko dana medijske histerije o jednom od najvećih problema modernog svijeta. Pogađate, radi se o navijačima.
Nije to samo slučaj u domovini. Na Otoku se nedavno podignula prava oluja reakcija nakon što je u pariškom Metrou tek nekolicina navijača londonskog Chelesa napala, odnosno izbacila iz vlaka mlađeg muškarca druge rase. Riječ je nedvojbeno o potpuno idiotskom potezu “nabrijanih” pojedinaca, vrijednom osude. No, reakcija koja je uslijedila bila je blago rečeno žestoka. Javio se britanski Premijer, koji je istaknuo da je “iznimno uznemiren i jako zabrinut”, njegov kolega Nick Clegg sve je nazvao groteskom, a očitovao se čak i jedan od ureda UNmdash;a. Njima je to bilo okrutno . Reakcije na portalima i medijima bujale su, navijači su prozvani rasistima, sramotom britanske nacije, tražile su se zatvorske kazne, no više od svega u oči je upala generalizacija. Svi su oni isti ! U ovom slučaju rasisti. Salonski ljevičari našli su se u trenutku u suglasju sa korporativnim razmišljanjem medija i snobovima raznih vrsta. Umjesto da se prijestupnicima odreže kazna prema zakonu, krenula je prava manija, a britanski problem broj jedan ispali su navijači. Svi , ne grupica iz jednog vagona, jedne linije pariškog Metroa.
Domaća scena bilježi slične primjere, sjetimo se samo inflacije emisija o navijačima, nakon derbija. Kreće se sa analizama, gostovanja policajaca, sociologa i novinara. Papirići, negdje poznati kao papelitosi , postaju hladno oružje, a navijačke pjesme govor mržnje. Ostaci ostataka udruge, koja se nekad bavila ljudskim pravima, svoju medijsku prisutnost temelje isključivo na bavljenju navijačima. Kontekst je isključivo negativan. Oni su agresivni, vrijeđaju, rasisti, huligani, piromani. I nema razlike, nema konkretizacije. Svi su isti. Imate li tu (ne)sreću da ste navijač nogometnog kluba, dogodit će se poneki pretres više, bit ćete pod prismotrom, a možda će vam i zabraniti putovanje na dan utakmice. Navijači su sramota ovog društva i najveći problem domaćeg sporta, postaju građani drugog reda. Za vas se grade kavezi. Imate li tu (ne)sreću da volite nogomet možete biti kažnjeni i privedeni, jer ne sjedite na svom mjestu, a o ograničenju kretanja da ne govorimo. Bez obzira što niste kažnjavani, agresivni ili problematični dio društva, šal oko vrata brzo će vas svrstati u određenu “ladicu”.
Nogomet se mijenja, ide u korak s vremenom. Postaje “businessmdash;friendly”, a sve ono što se ne uklapa u veliku priču zarade i novca treba odstraniti. Ulaznice postaju skuplje, tribine se sve više pune turistima željnim zabave. Blicevi se pale i kad protivnik zabije gol, važna je zabava. Od sporta postaje samo jedan od načina “entertainmenta“. Tradicionalni navijači su oni koji ne pridonose ovoj lijepoj i modernoj priči.
Paranoja oko navijača dotaknula je manjemdash;više sva europska društva na sličan način. Pažnja koju privlače tipovi sa šalovima oko vrata, apsolutno je nerazmjerna problemima koji se u nogometnom okružju stvore. Izolirani incidenti pojedinaca sa konkretnim imenima i konkretnim kršenjem zakona ne mogu i ne smiju biti razlog za stigmatizaciju svakog navijača i kršenje ljudskih prava, koje i navijači imaju.
Edo Zdravković
