Četveročlanu Nogometplus posadu, put je, parafrazirajući kolegu, polu-privatno i polu-profesionalno naveo u slovačku metropolu – Pressburg. U predgrađu Austrije i Beča, a opet na braniku Slovačke, smjestio se još jedan klasičan izdanak srednjeeuropskog grada. Arhitektura koja neodoljivo podsjeća na brojne austrijske, češke ili poljske gradove, s dominantnom figurom dvorca koji s visoka budno pazi na cijeli grad.
U ovom putopisu nećemo se baviti službenim razlozima posjete (koji doista i jesu bili službeni), niti ćemo imati izlaganje o kvaliteti slovačkih piva (prolazno, ali ipak iza dojučerašnjih sunarodnjaka), već ćemo se osvrnuti na nogometni dio naše turneje. Na konferenciji o povezanosti sporta i Europske Unije (nesvjesno otkrivamo službeni razlog posjete), upoznajemo našeg domaćina na subotnjoj utakmici Slovana iz Bratislave, najvećeg slovačkog kluba (osvajači Kupa pobjednika kupova u sezoni 1968/69, sedam puta pobjednici Intertoto Kupa). Stanislav Kramarič mnogima na prvu zvuči balkanski, a prvi govorni taktovi potvrđuju našu sumnju, nakon što nam se dotični obratio na tečnom hrvatskom jeziku. Po pradjedu je Stanko naše gore list, uz još pojedine poveznice s Lijepom našom (između ostalog, Andrej Kramarić dalji rođak), stoga je vrlo brzo sjeo s nama za stol, upuštajući se u dugotrajne diskusije o stanju nogometa, kako u Slovačkoj, tako i u Hrvatskoj. I bio je jako pričljiv, sve dok nismo načeli negativne teme hrvatskog nogometa, s naglaskom na Aferu Godot. Kod našeg je sugovornika nastao trenutni muk i izraz čuđenja na licu, a čak nismo niti građanske ugovore spomenuli.
Uskoro je kucnuo čas za poći na Pasienky Štadioacute;n, dom Slovana od 2009. godine. Tada je zamijenio Tehelneacute; pole, legendarni dom Slovana, na kojem je često igrala i reprezentacija Slovačke. Na Pasienky je do 2009. godine igrao klub koji gaji najviše mržnje u Slovačkoj – Inter Bratislava. Oni su 2009. godine krahirali nakon što je Slovnaft “zavrnuo pipu”, te prodali prvoligašku licencu FK Senici. Pali su u treću ligu, kao i na stadion kapaciteta 1000 gledatelja, što je oslobodilo prostor Slovanu da se privremeno smjesti na Pasienky. Preseljenje je izazvalo veliki bunt navijača, stoga je posjeta prilično loša. Za dvije godine, Slovan bi trebao preseliti na novo, modernije zdanje, kapaciteta 22 500 gledatelja.
Protivnik Slovana u prvenstvenom susretu bio je Spartak iz Myjave, momčad koja je nakon 7 kola imala dva boda manje od Slovana. Kladionice su omjere postavile kao da se radi o susretu prve i posljednje momčadi lige, a ne susjeda na ljestvici, postavivši kvotu na pobjedu gostiju na visokih 10. No, razlika na terenu gotovo da se nije osjetila, Dapače, Spartak je većim dijelom bio bolja momčad te na kraju zasluženo odnio tri boda, pobjedom 2-1. Pohvalit ćemo i suca utakmice, koji u 15. minuti nije nasjeo na simuliranje domaćeg igrača u protivničkom 16-ercu, čime nije vodu usmjerio na mlin Slovana, dok je u drugom dijelu ispravno dosudio kazneni udarac za domaćine. Susret je pratilo maksimalno tisuću gledatelja, ako i toliko. Svečanu ložu upotpunio je još jedan Hrvat, bivši slovački predsjednik Ivan Gašparovič.
Anatolij Lovrić, Karlo Propadalo, Ivan Mušlek, Jakov Aničić
