Veloga mista;Strikan i Netjak na utakmici Hajduk – Hellas Verona kada Netjak dječji iskreno pita: “koji su naši, a koji njihovi“, da bi nedugo za tim jednakim žarom kao i ostatak upućenije publike sudjelovao u izražavanju nezadovoljstva, jednako gorljivo i jednako srčano.
Urezala mi se i sjetim je se uvijek kad netko priupita to ili slično pitanje, ili bilo što jednako neupućeno, a ovih dana sjetila sam se bez ičijeg pitanja, samo zato jer se, poput Netjaka naivno, znam uvući u poneku raspravu. Jednu od onih u kojoj nikada nema pobjednika, a u kojoj se kao argument protiv odlazaka Hajdukovih igrača u Knin, Sinj i Dubrovnik, može čuti rečenica daHajduk time dokazuje da je provincijski klub.
Valjda je onda i Real kad ima turneju po Kini, jer stanovnici tamo nekog sela, otprilike milijardu njih, žele vidjeti Ronalda i društvo, slikati se i družiti, valjda je onda i Real – kineski. Evo ne znam.
Istina, Hajduk je splitski više nego što je Split svoj, ali nema sumnje da je zato manje sinjski. Ili zadarski. Ili imotski. Ili, američki. Hajduk nema milijarde Kineza i malo bi bilo nakaradno da je baba Ivka trčala sa selfie štapom za Mastelićem. Ali, napisala je dvije-tri rime, slikala se i osigurala da 2017. za razliku od prethodnih godina, na klupskom kalendaru gledamo ono što Hajduk zapravo je; mlado i staro i život cili. Nije li to logično za klub koji je odavna prerastao okvire rodnoga grada i regije i postao dio svakodnevice svojih prijatelja diljem svijeta, od urbanih Amerika preko slavonski sela, do naftnih platformi. Nije li to logično za klub koji službeno ima publiku kao 12-og igrača i to igrača koji je kroz povijest, posebno noviju, donio pobjedu u mnogim za život važnim utakmica. Ponekad i u posljednjim minutama.
Pa ima li prirodnije stvari na svijetu nego da dođe među svoje, pa i ako su njegovi u provinciji. Pa ako na sat ili dva bude više sinjski nego brački, ili više neretvanski nego zadarski, sa svakim tim satom Hajduk će samo više biti – Naš.
I to“NAŠ”će s jednakim će ponosom odzvanjati i u velegradovima i u zaseocima gdje je vuk domaća životinja. Upravo zato što kroz ideju i projekt, koji je sve osim provincijski, svi imamo mogućnost sudjelovati, uključiti se, dati, da bi na kraju mogli postojati i biti.
Srčanošću i žarom onih koji su bliže 100. nego 50. rođendanu, a sjećaju se živo slavnih generacija i uspjeha. Ponosom i snagom onih koji su s tribina krenuli u borbu za Domovinu. Energijom i vizijom njihovih nasljednika na tim istim tribinama. Razigranošću najmlađih, koji se ponosno slikaju sa zahvalnicama ovih dana, a čija imena na dresu su zalog za budućnost punu života. Da bismo im to osigurali, na nama je da prepoznamo veličinu trenutka i upišemo se u povijest kao oni u čijem je vremenu Hajduk postao Naš.
(Kako to gordo zvuči.)
Zvuči kao više od milijuna u prvom tjednu akcije, zvuči kao Muuml;nchen, Grude, Dicmo, Osijek, Šibenik, Kouml;ln, Omiš, Tivat, New York i na desetke drugih destinacija. Građanskih i provincijskih. Zvuči kao i dotur i inženjer, i bodul, i vlaj, i student i konobar. I Strikan i Netjak. Zvuči kao “sve nas spaja ljubav ista”.
Zvuči, zapravo, kao jedno jednostavno i pošteno; ili jesmo ili nismo!
Natalija Đukanović
