Mit o velikom talentu
Svake godine razni portali objavljuju popise najtalentiranijih mladih nogometaša. Nerijetko se na tom popisu može pročitati i ime nekog od naših golobradih mladića koji bi po mišljenju analitičara trebao zasjati i biti predvodnik novog vala mladih nogometaša iz bogomdane talentirane Hrvatske. No, jesu li naši mladi nogometaši zaista tako talentirani ili ih naša javnost samo tako percipira? Iako talentiranih momaka zaista ne nedostaje, rezultati ne idu u prilog teoriji o tome kako obilujemo vrhunskim talentom. No, kako onda dolazi do situacije da se plasman na diobu petog i šestog mjesta generacije 96.’ na europskom prvenstvu za nogometaše do sedamnaest godina smatra neuspjehom? Kakvim se to rezultatima naše mlade selekcije mogu pohvaliti pa se ovakav rezultat smatra neuspjehom?
Medijska mašinerija
Staviti teret osvajanja natjecanja na pleća sedamnaestogodišnjaka mogu samo hrvatski mediji. Nemali broj puta bili smo svjedoci tome. Generacija košarkaša predvođena Darijom Šarićem ili Marijom Hezonjom, po mišljenju dijela medija, morala se vratiti sa svojih kadetskih i juniorskih natjecanja ovjenčana zlatom, a pobjede ispod petnaest koševa razlike proglašavane su slabim danom naših momaka. Kako onda očekivati objektivnost u slučaju nogometnih reprezentacija kada većini ni reprezentacija koja se prošeta do zlata nije dovoljno dobra? U posljednje vrijeme može se primijetiti povećani broj “najtalentiranijih” generacija. Tako smo samo u zadnje dvije godine imali najtalentiraniju generaciju Umdash;17 predvođenu Alenom Halilovićem kao najvećom zvijezdom te reprezentacije, a godinu poslije imamo još talentiraniju generaciju Umdash;17. Novinarsko nepoznavanje materije?
Nekoliko dana prije kvalifikacijskih susreta s Englezima slušali smo ode o najtalentiranijoj Umdash;21 reprezentaciji od samostalnosti, a nakon poraza u dva susreta vrlo brzo smo mogli čitati i o hrpi antitalenata koji ne mogu konkurirati u ozbiljnom nogometu. Talent kod velikog broja igrača postoji i zaista u ovim trenucima Hrvatska obiluje kvalitetnim juniorima i kadetima. Halilović, Vlašić, Ćorić i Balić igrači su u koje će oči skauta biti uprte idućih dvije do tri godine i na njima je da opravdaju (Halilović) i ostvare velike transfere (Vlašić, Ćorić, Balić). Ali ono što svi zanemaruju jest činjenica da mediji kroje mišljenje javnosti, a oni to rade u potpuno krivom smjeru. Nije li nevjerojatno da je netko u stanju okriviti sedamnaestogodišnje dijete, a ne prozvati onoga koji tu momčad vodi? Nerealna očekivanja i pritisak na ove mlade igrače biti će prisutan dok god mediji budu zatvarali oči pred pravim problemima zbog kojih talent naših igrača ne dolazi do punog izražaja.
Problem struke
Ključni problem hrvatskog nogometa je loš odabir trenera u mlađim sekcijama. Od samostalnosti Hrvatska je mogla igrati na dvadeset i jednom (21) prvenstvu Umdash;17 i isto toliko Umdash;19 prvenstava. Porazna je činjenica da smo se samo šest puta plasirali na Umdash;17 prvenstva, a samo četiri puta na Umdash;19 prvenstva. Dakle, od mogućih četrdeset i dva natjecanja mi smo nastupili na samo deset, što čini svega dvadeset i četiri posto (24%). Netko neupućen reći će kako tu jednostavno nema talentiranih nogometaša, ali stvarnost je drugačija. Ivan Gudelj i Ivica Grnja godinama su bili izbornici navedenih selekcija, valjda na temelju osvajanja bronci na jednom od svojih prvih natjecanja. To što u daljnjim godinama svog rada nisu polučili nikakve rezultate, očigledno nikog u HNSmdash;u nije smetalo dok god su u reprezentaciju pozivani oni za koje su rukovodeći ljudi željeli da budu tu. Na taj su način upropastili niz dobrih generacija i igrača koji ili nisu dobili priliku, ili nisu adekvatno vođeni. Od uspjeha treba izdvojiti jedno treće i jedno četvrto mjesto reprezentacija Umdash;17, te jedno treće mjesto i jedno polufinale reprezentacija Umdash;19. Složit ćete se, puno premalo za količinu talenta kojeg navodno posjedujemo.
Što se tiče reprezentacije Umdash;21, situacija je još poraznija. Od mogućih deset sudjelovanja, naši su se izabranici samo dva puta plasirali na smotru najboljih, posljednji put, sada već daleke, 2004. godine. Često je upravo ta selekcija služila kao poligon neafirmiranim trenerima za daljnji napredak u karijeri tako da su posljednja dva od tri izbornika prvi ozbiljniji angažman imali upravo s reprezentacijom Umdash;21. Nije li neozbiljno od strane krovne nogometne organizacije jedne države da vođenje igrača koji bi kroz koju godinu trebali postati nositelji igre seniorske momčadi povjeri početniku? Ali navikli smo se na ovakve i slične ekshibicije vodećih ljudi. O kadroviranju po kumskim (Mamić mdash; Kovač) i prijateljskim vezama (Mamić mdash; Gračan) suvišno je i trošiti riječi. Čovjeku koji je imao jednu ozbiljnu sezonu u karijeri i to prije petnaest godina povjeriti talente kao što su Kovačić, Pašalić, Livaja, Rebić ili Halilović odraz je zapravo bezobrazluka i nebrige za hrvatski nogomet. Bitno je dobro se uhljebiti i zadovoljiti privatne interese, a to što generacije mladića gube godine razvoja mdash; e, to je manje važno.
Pogled u budućnost
Kako dalje? Ako ne bude nekih korjenitih promjena, agonija će se nastaviti. I dalje će se talenti rađati i razvijati i ponovno će ih lošom selekcijom i lošim radom uništavati. Na nama je da stisnemo palčeve za generacije koje dolaze i da svi oni koji odmažu tim momcima to shvate. Bilo svojim neradom u klubovima, savezu, bilo pisanjem po medijima i postavljanjem nerealnih očekivanja pred te mladiće
Toni Perković
