Zapravo je sve Mišo objasnio u nekoliko rečenica. “Hajduk može biti treći. Ali je Hajduk uvijek prvi. Razumiješ?”. Nakon Bile noći za Hajduka u Zagrebu, jasno je zašto je to tako. Toliko pozitivnih emocija, toliko pozitive, toliko navijanja za nogometaše kao da sutra jurišaju po europsku krunu, a ne po porciju na ruglo od igrališta, sve to sabijeno u tih nekoliko sati pokazatelj je da Hajduk ne može propasti. Čak i kad je u ovakvoj krizi igre, nezabilježenoj od 1988. godine.
Lokalitet se ove godine bio promijenio, Muzej je zamijenila Panorama, poznata kao udomište Hajduka kad je ekipa u Zagrebu. Dojam okupljenih je bio da ova dvorana više odgovara, jer su svi zajedno na jednom mjestu, nema razdvojenih prostorija i jedino su pušači bili zapostavljeni, jer se samo na terasama puši. No, moderna vremena, protiv toga se ne može.
Prepričavati sada čitavu večer, pričati tko je dobio Samsunga kao glavni “hit” tombole ili koliko je setova Kampanel izvodio, te kako su Nina Slišković i Joško Lokas dobro odradili svoje role, bilo bi suvišno, tko je bio pamtit će. Trebalo bi tek spomenuti dva vrhunca večeri. Prvi je dolazak igrača, predsjednik kluba Marin Brbić omogućio je dolazak čitavog tima, koji se zadržao 15mdash;ak minuta. Ljudi su spontano počeli pjevati Hajdukove pjesme, spontano je i klapa Kampanel izašla na binu i zasvirala, onda su se igrači pridružili pjevanju i jednostavno je bio emotivan trenutak. Ne treba kazati kako su najveći teret fotografiranja i potpisivanja morali odraditi dva dragulja, Balić i Vlašić.
Drugi je trenutak večeri došao još spontanije, jer uopće nije bio predviđen. Baš kad se krenuo dijeliti glavno jelo, na razglasu je potiho zasvirala “Dalmacija u mom oku”, svi u dvorani su se spontano okrenuli prema Miši i počeli pjevati. Nakon pjesme je uslijedilo i skandiranje “Mišo, Mišo”, nakon čega je legenda izašla na binu i održala govor, uključujući i ono spomenute rečenice. Uz to, spomenuo je i kako je na Hajduka uvijek išao teretnim brodom dok nije bilo magistrale do Splita, pa bi u Splitu čekao utakmicu satima. Prepričao je da tako jednom sjedi u parku s Ivom Begom i Pero Nadovezom i neki ga Talijan pozdravi, a Bego kako nije znao talijanski, pomisli da ovaj vrijeđa Mišu te Talijana opali nogom u glavu.
Uglavnom, bilo je i više nego dobro. Kao jedan od organizatora, moram kazati da mislim da smo napravili korak naprijed u odnosu na prošlu godinu. I da se nadamo da ćemo dogodine otići još jedan korak unaprijed. Ne zbog nas, nego zbog Hajduka i svih onih ljudi kojima je ljubav prema tom klubu više nego što neki mogu pojmiti. Ako bih trebao navesti neke negativnosti, možda kazati da je ipak bilo malo tužno čuti da samo Ljubo Pavasović Visković i Mario Maloča neće biti na Biloj noći, a opravdanje im je bilo da su bolesni. I jedan i drugi su sutra viđeni na Maksimiru. No, nikome ništa ne zamjeramo.
Vidimo se i dogodine!
Danko Radaljac
