Suđenje sucaPejina u subotu dovelo je navijače bijelih do ludila, usijalo je društvene mreže i forume, pokazavši još jednom da je Hajduk u domaćoj kaljuži postao idealan poligon za građenje autoriteta i stila, pokazivanje mišića. Teatralnost i gestikulacije čovjeka u crnom bili su proporcionalni njegovim pogreškama na štetu jedne momčadi. Nažalost bio je to samo vrhunac nepravde i licemjerja, koji su posljednjih dana više nego ikad ispunili nogometnu stvarnost.
>>Sudačka nadoknada Lokomotiva-Hajduk (2-1): Masakr u kaljuži
U tjednu koji je prethodio Rijeka je otpustila čovjeka zaduženog za komunikaciju na društvenim mrežama zbog bezazlenog tweeta o nepostojećem penalu, koji je po tko zna koji put suđen Dinamu. Benigna formulacija #simpatičanpenal u domaćoj je verziji zone sumraka bila dovoljna da čovjek ostane bez posla. (Auto)cenzura kakve se ne bi postidjeli ni neki diktatorski režimi posvjedočila je o vazalskom odnosu vrhuške kluba s Rujevice prema gospodaru domaćeg nogometa i dala nedvosmislene upute kakvo se ponašanje očekuje od zaposlenika. Ako ništa, sudbina mladog kolege otvorila je oči jednom dijelu navijača Rijeke.
Na jugu je pak Slobodna Dalmacija objavila “ispovijest” donedavnog disciplinskog suca Krešimira Vlajčevića. Nakon mjeseci šutnje i negiranja čovjek je napokon priznao da je uzeo pozajmicu od GNK Dinama, no da je istu vratio. Valjda je, u tom i takvom njihovom svijetu, onda to potpuno u redu kada je pozajmica vraćena. Štoviše uvjerava nas Krešimir da mu je sada žao, ali da ne brinu navijači Hajduka. On je cijelo vrijeme bio blagonaklon prema splitskom klubu, štitio ga je. Gotovo da čitatelju bude žao njegove tužne sudbe. Ne razapinje ga previše ni uvaženi novinar Bariša. Ta ipak on je javno poručio da ne vidi ništa sporno ili nemoralno u Šukerovoj pozajmici Mamiću. Puno veći je problem po njemu činjenica da javno mnijenje stvaraju blogeri i forumaši, a ne više novinari.
Nakon susreta “kluba” s Kajzerice i Hajduka, nakon briljantne, rukometne asistencije mladog Barišića, koju su vidjeli svi osim Pejina, nakon nekoliko nesankcioniranih ruka Andrijaševića, različitog kriterija za kartone oglasio se i direktor Lokse – Šikić. Inače bivši vozač izgorjelog Mercedesa u vlasništvu Dinama. Istog onog kojeg je prije vozio veliki šef Mamić. Tko bi se više snašao što je čije u kolopletu razmijenjenih igrača i automobila. Obrušio se Šikić na Hajdukovu upravu, pojasnivši im da nemaju pojma što rade. Alkemičar Šikić, koji je od ničega stvorio zlatni nogometni grumen, pojašnjava da bi se Hajduk trebao baviti sam sobom. Dok forumi i društvene mreže vrište o sudačkoj nepravdi Lesički i Jutarnji listnam donose priču super sposobnog Šikića.
>>Sve bizarnosti zapaljenog Dinamovog “Mercedesa”
Zanimljivo je da priče Vlajčevića i Šikića u razmaku od nekoliko dana donose upravo novinari, koji su nedavno gostovali na notornome panelu HNS-a. Isti oni koji se protive “aferama” i “senzacionalističkom pisanju” blogera i forumaša. Dio novinara bliskih HNS-u kao da prihvaća ulogu apologeta aktualne vrhuške, negirajući osnovno poslanje novinarstva da budu korektiv društva u kojem žive.
>>Hrvatski nogometni savez organizira Nogometni forum na temu medija i gospodarstva
U njihovom je svijetu problem kada se žrtva žali na nepravdu, zapravo je žrtva sama kriva. Živimo u društvu u kojem sportski novinari istovremeno rade kao kontrolori suđenja (Branko Stipković), kada im članovi najuže rodbine rade u klubovima i savezu (o čemu ćemo uskoro raditi priču). Možemo li uopće od njih očekivati kritički i objektivni diskurs? Mogu li oni biti korektivni faktor sustava kojeg su i sami dio?
Edo Zdravković
