Ovih je dana USKOK-a protiv braće Mamić te Damira Vrbanovića podignuo optužnicu zbog sumnje u počinjenje više kaznenih djela, a Vrhovni sud postupak prebacio pred osječki Županijski sud. Samo mjesec dana ranije mediji su smjenu Marina Brbića stavljali na naslovnice, a dramatični naslovi o raspadu i prevratu, zamijenili su šok i paniku. Tenzije su dizane do usijanja, događaj je praktično izjednačen sa državnim udarom, dok se vijest o podignutoj optužnici protiv čelnih ljudi Dinama i domaćeg nogometa provukla usput, poput one o izmijeni voznog reda. Neupućenom bi strancu ovakva diskrepancija mogla otvoriti brojna pitanja, no kod nas je riječ samo o nastavku dvostrukih kriterija. Mediji, pa i oni nominalno lokalni, imaju potpuno različita mjerila za pojave u domaćem nogometu. Tolikih da javnost, s pravom, to povezuje s činjenicom da je vlasnik Jutarnjeg lista, Sportskih novosti i Slobodne Dalmacije, kao i drugih utjecajnih i manje utjecajnih domaćih medija, upravo Marijan Hanžeković, jedan od onih koji su stvarali ovakav Dinamo.
Nema tome dugo da su naslovnice, nakon one loše utakmice Hajduka u Kupu protiv Dinama, pozivale na promjene i otkaze. Ovako više ne može, hoćemo promjene, dajte mandate vrištalo je iz svakog slova i zareza. Nakon sjednice Nadzornog odbora (NO) Hajduka na kojoj je odlučeno da Hajduku treba nova vizija i na kojoj se zahvalilo predsjedniku Brbiću uslijedio je logički salto mortale i od onog što su zazivali i zagovarali samo nekoliko dana prije došlo se do dijametralno suprotnih stavova – i to kod istih autora. Marin Brbić od krivca i “recepcionera”, čija se stručnost osporavala, nerijetko s dozom podsmijeha, podozrivo označujući ga nedostojnim velike funkcije postao je odličan predsjednik. Do jučer napadan u jednoj noći postaje čovjek kojeg se glorificira, a njegovu smjenu označuje kao ultimativnu pogrešku. Zaokret od 180 stupnjeva u nekoliko dana. Sve ono što im je jučer bilo sporno odjednom je nestalo. Počinje vađenje podataka o dugu koji je vraćen, a na naslovnici Slobodne Dalmacije i na stranicama sportske rubrike citiraju se članci Zakona o trgovačkim društvima, ističe se veliki posao koji je obavljen. Valjda onaj isti kojeg su do jučer propuštali uočiti.
Ovo naravno nije priča o Marinu Brbiću, a nije ni analiza odluke ljudi u Nadzornom odboru, koji su preuzeli veliku odgovornost želeći novi iskorak Hajduka. Ovo je priča o duplim mjerilima i nedostatku jasnih kriterija. Ovo je i priča o medijima koji u svakom potezu Hajduka nalaze novu municiju za napad na projekt narodnog kluba. Tekstovi i naslovi, koji potenciraju paniku, napadi na projekt, a onda i slučajni izostanak drugačijih mišljenja u mainstream medijima. Jednom je povod smjena, koju su nekoliko godina zagovarali, a onda u nevjerojatnom logičkom obratu u praktično jednoj noći počeli napadati. Sutra će biti već nešto drugo. Isti oni koji odjednom citiraju članke Zakona o trgovačkim društvima nisu baš revno pratili te iste odredbe dok je klub iz plusa u kratkom vremenu strmoglavo tonuo u minus od 100 milijuna ili dok su se gomilali masno preplaćeni igrači. Jesmo li spomenuli da su to isti urednici i isti novinari sportskih redakcija?
Koliko je pomaknut vrijednosni sustav domaćih medija govori i činjenica da potvrđene optužnice za kaznena djela vodećih ljudi zagrebačkog kluba nisu rezultirale naslovima o raspadu, potopu ili kolapsu njihovog kluba ili Saveza. Nije bilo ni traga dramatici kojoj smo svjedočili u slučaju smjene u Splitu. Daleko od toga, vijest je objavljena negdje sa strane, kao da se radi o benignoj ozljedi igrača sa klupe, a ne o potvrđenoj sumnji u izvlačenje višemilijunskih iznosa!
Nije li dvostruki rukopis primjetan i u izvještajima sa utakmica? Usporedimo samo medijsku reakciju nakon očiglednog igranja rukom igrača Rijeke na susretu u Splitu i onu kada je Hajduku suđen jedanaesterac nakon pada Mujana u susretu sa Zagrebom. Dio novinara, pa i onih koji se deklariraju navijačima splitskog kluba, kao da se uporno trudi apstrahirati očigledne sudačke pogreške na štetu Hajduka, dok se one rijetke, suprotne napuhuju do neviđenih razmjera. Primjera je bezbroj, bilo da se radi o sportskom segmentu ili pisanju o poslovnim rezultatima.
Zanimljivo je i pisanje medijskog partnera splitskog kluba – Slobodne Dalmacije, čiji novinari, ako je suditi po njihovim tekstovima, pokušavaju proces izbora novog predsjednika Hajduka svesti na razinu televizijske audicije ili showa. U odsustvu smislenih argumenata provlači se pitanje prebivališta kandidata kao kriterija, jer valjda u njihovom svijetu poštanski broj uvjetuje (ne)uspješnost. Da bi stvar bila apsurdnija, dok se izruguju sa natječajem, istovremeno “guraju” kandidate za predsjednika i sportskog direktora u reklamnim tekstovima (Brleković za predsjednika Hajduka, Bašić za sportskog direktora ili Dalić – veliko pojačanje Hajduku u sportskom segmentu). S obzirom na dosadašnje pokušaje agitiranja, spomenimo samo slučaj Glover i njegovo glorificiranje kada je želio kupiti Hajduk–možemo se samo nadati da će i oni koji odlučuju ove savjete vrednovati na pravi način.
Kao u lošoj reklami čak ni to nije sve. Pojedinci fabriciraju priču o sponzorskim automobilima za udrugu Naš Hajduk ili zapošljavanjima članova udruge bez provjeravanja činjenica, kao ona da su preuzimanjem odjela za članstvo praktički dobili obvezu i preuzeti radna mjesta ljudi koji se članovima osmjehuju iza pulta na Poljudu.
Možda bi sve bilo drugačije da postoji sustav u kojem bi Upravu birala Skupština, a Uprava opet članove te iste skupštine. Po uzoru na Dinamo, hermetički zatvoren od pristupa svojih članova i navijača. Ili da se klub vrati u ruke politike i opet stvori stotinjak milijuna kuna duga dovoljnih za drugo mjesto Ili da ga prodamo nekome samo eto da ga se proda? Projekt narodnog kluba od početka je trn u oku mnogima, u našem društvu je riječ o avangardi, nečemu što odudara od dominantnih obrazaca ponašanja. Dok nekima smeta, aktualnom vodstvu Saveza, čelnicima najvećeg rivala recimo i njihovim medijskim trbuhozborcima, postoje i oni koji ne razumiju suštinu i jednostavno su pogubljeni. Riječ je o modelu koji je pokazao i dokazao da je angažman ljudi ne samo moguć, nego i poželjan s obzirom na rezultate koje je polučio, no priča o tome teško pronalazi svoj put.
Može li onda ikoga začuditi činjenica da je tendenciozno, nerijetko i maliciozno pisanje te spinanje, nogometni puk sve više usmjerilo prema forumima, blogovima i onim rijetkim neovisnim portalima. Veći dio domaćih medija jasno je odabrao stranu zastupajući interese nogometne oligarhije ili uskih, partikularnih interesa.
Edo Zdravković
