Prošlog petka Barca se oprostila od jednog od svojih najvećih sinova, tragično preminulog, uslijed dugotrajne borbe s teškom bolešću – Francesca Tita Vilanove. Zanimljivo je da i oni najvjerniji, domicilni navijači katalonskog diva ne znaju mnogo o dotičnom introvertnom gospodinu. Pa čak ni nakon sjajnog posla, koji je obavio u svome klubu, kao asistent, pa onda i glavni trener.
Tito Vilanova rođen je prije 45 godina u katalonskom mjestašcu Bellcaire d’Emporda – normalno, uobičajeno djetinjstvo s mnogo naganjanja lopte, kasnije odlazak na “edukaciju” u la Masiu (Barcelonina škola nogometa) i potom više manje prosječna nogometna karijera niželigaškog igrača. Nakon završetka aktivne igračke karijere, počinje s radom u la Masiji gdje je vodio izuzetno nadarenu generaciju ’87.(Messi, Pique, Fabregas, Pedro…). Nakon niti godinu i pol dana, biva otpušten u jednoj generalnoj čistki kluba. “Obračun s prošlošću” bio je potaknut od strane tada novoizabranog predsjednika kluba Joanom Laporteom, a “realizator” sječe kadrova bio je donedavni Barcinin predsjednikSandro Roselli, koji će nekoliko godina kasnije Titu povjeriti ulogu trenera prve ekipe, poslijeGuardiolina odlaska.
Nakon što je postao nevinom žrtvom izuzetno loše atmosfere u klubu, tijekom zadnje dvije godine Gaspartova mandata, Vilanova nastavlja rad u struci u lokalnim niželigašima kao trener i sportski direktor, sve do ljeta 2007. godine. Na Pepov poziv tada postaje njegov pomoćni trener Barcelonine B ekipe. Nakon osvajanja 4. španjolske nogometne lige , te plasmana u viši rang natjecanja, pred početak iduće sezone, Pepu stiže poziv da preuzme prvu ekipu nakon dvije razočaravajuće sezone pod vodstvom nizozemske legende Franka Rijkaarda. Priča kaže kako je baš Vilanova tada uvjerio Guardiolu da je posve spreman za taj izazov.
Četiri sezone sa svojim najboljim prijateljem i suradnikom gradio je ekipu koju su mnogi stručnjaci ocijenili najboljom ikada – rezultat je bio, da sve ne nabrajamo – osvajanje svih trofeja koje je uopće bilo moguće osvojiti barem dva puta, nekih i više. Kada je Guardiola objavio pred kraj sezone 2011./2012. da odlazi, uslijed zasićenja i nagomilanog umora, Rosell i Zubizarreta kao predsjednik i sportski direktor kluba ni trenutka se nisu dvoumili, već su odmah ekipu odlučili predati u ruke Vilanovi. Šutljivi tip iz okolice Girone s mnogo je elana prihvatio posao i krenuo sjajno na sva tri fronta. Do vijesti o bolesti, Barca je u bila uvjerljivo vodeća u ligi, prošla dalje i u kupu i u Ligi prvaka. Kako se situacija sa zdravljem pogoršala, tako je i Tito bio dalje od same klupe. U klubu su se ponijeli gospodski ukazavši mu potpuno povjerenje usprkos izbivanju s radnog mjesta, te, u dogovoru s njim, momčad predali u ruke Jordiju Rouri, njegovu asistentu, još jednom diplomantu la Masie. Nažalost po Barcelonu, zahtjevi posla bili su preveliki, i dok je ekipa rutinski ligu privela kraju osvojivši rekordnih 100 bodova, u kupu i Ligi prvaka itekako se osjetio izostanak Vilanove. Na kraju sezone, Tito se odlučio povući i zajedno s obitelji posvetiti borbi za svoj život.
Iz ovako više-manje poznatog CV-a o Vilanovi, nije moguće saznati ništa posebno. A nije da nema toga posebnoga.
Još kao klinac bio je doslovno opčinjen nogometom, i, što je jako zanimljivo, vrlo zreo za svoje godine, te je uvijek do u detalje slušao svoje trenere. I kad je jednom na jednoj utakmici klinaca lokalnih klubova zaigrao posve drugačije, iskačući iz svih dogovora s trenerom, te maksimalno skrećući pozornost na sebe, nikome nije bilo jasno što se događa. Na očeve kritike poslije utakmice, te pogledom usmjerenim u tlo, skrušeno je priznao da mu je majka obećala kupiti Barcin dres, ako zabije gol tog popodneva.Inače je s ocem od najranije dobi imao jedan “dogovor” – nikad ne reci nešto što se ne može ponoviti,odnosno da ne laže.
U la Masiji se još kao kadet isticao tom svojom opsjednutošću igrom. Njegovi suigrači iz tog doba sjećaju se kako je gledao sve utakmice mundijala u Meksiku 1986. godine, ali ih sve i snimao, te na kraju dana- sve ih odgledao još jednom. Titu je tada bilo 17 godina.
Nadimak Markiz stigao je kao posljedica njegova ponašanja na terenu, ali i stila igre, onako vitak, a uvijek uspravan, s glavom gore i pogledom naprijed. Tijekom igranja za Gramenet teško je ozlijedio koljeno, te zbog toga propustio velik dio sezone. Sam je inzistirao kod predsjednika kluba da mu se ugovoreni novac za tu sezonu ne isplati – ne mogu uzeti novce za nešto što nisam radio.
Nakon završetka sezone 2010./2011. načelnik njegova rodnog mjesta odlučio je organizirati počasni prijam u njegovu slavu. Vilanova je glatko odbio rekavši da on nije napravio ništa posebno, te da ima mnogo ljudi koji su tu naporno radeći čitav svoj život takvo što zaslužili puno više od njega.
Njegov trener iz B ekipe Barcelone, Lluis Pujol opisuje ga kao krasnu osobu, preozbiljnog za svoje godine, zatvorenog tipa koji nikad ne ispoljava svoje emocije, vrlo odgovornog u svemu što radi, jako pristojnog, te nekoga tko ima odličnu sposobnost slušanja drugih.
Kada je službeno objavljeno da Guardiola odlazi, odmah je objavljeno i da ga nasljeđuje Vilanova. Zanimljiva je bila i reakcija svlačionice – nakon kolektivnog žaljenja zbog Pepova odlaska, uslijedilo je doslovno jednoglasno odobravanje odabira novog trenera. Nije tajna da su igrači Vilanovu jako cijenili, primjerice, Iniesta ga je zvao – Enciklopedija(“sve zna čovjek, sve zna”), i sasvim je sigurno da postoje jaki razlozi za to.
Mnogi baš Vilanovi pripisuju zasluge za razne taktičke detalje kojima se Pepova Barca koristila – recimo Messi u sredini ili akcija za korner iz koje Puyol zabija na Bernabeuu u onom sada već povijesnom 2:6 el Clasicu…
A 25.11.2012. u Valenciji, protiv Levantea, Tito je ostvario svoj san: postavio je ekipu s 11 igrača odgojenih u klubu za koji igraju, 11 igrača iz la Masie.
E pa, pozdrav, Tito, uskoro će Mundijal, sad ćeš bar na miru moći fino pogledati sve utakmice, koliko god puta te volja, i uživati.
A obiteljsko će ime u redovima Barce nastaviti pronositi njegov sin – Adria Vilanova, nogometaš mlađih juniora Blaugrane.
O Titu Vilanovi rekli su:
Nitko nije tako dominirao Barcinim jezikom, kao Tito.
Albert Benaiges, legendarni trener u la Masii
Mnogo hvala za sve, Mister. Bili ste primjer na terenu i izvan njega. Nikad Vas neću zaboraviti.
Carles Puyol
Hvala što ste me učinili boljim igračem i boljim čovjekom, Mister.
Jordi Alba
Izgubili smo čovjeka, dobili smo uzora.
Josep Maria Bartomeu, predsjednik Barcelone
Ivan Rilov
