Danas je jedna vijest prošla medijima kao prilično dirljiva. Mali ricasti dječak, Gabrijel, koji je došao u sklopu posjete hajdukove ekipe i udruga, koje pomažu djeci Juraja Bonaći, u posjetu centru, plakao je Buriću i igračima s molbom da pobjede u nedjeljnoj utakmici s Dinamom. To je tako dirnulo trenera Burića pa mu je obećao da će svi sve napraviti kako u nedjelju ne bi plakao.
Samo kako da ja napišem tekst o tome kad mi je to sin? Majka i on pomažu štićenicima doma Juraj Bonaći pa su organizirali i posjet igrača Hajduka. U trenutku kad su igrači stigli on je naravno pojurio put njih jer ih poznaje, kako s Torcida kupa, tako i s utakmica jer je svaku tamo sa mnom na sjeveru.
Mnogi su pročitali moj jučerašnji tekst “Ovo nije Hajduk” gdje sam kritizirao neborbenost igrača, a prilično toga sam rekao tijekom i nakon utakmice, prilično ljut na odnos igrača. Kako su djeca kao spužve normalno da je on to sve upio, i proživio zajedno sa mnom. Međutim, ni na kraj pameti mi nije bilo koliko ga je to dotaknulo.
Prema riječima njegove majke to je bila prilično dirljiva scena dok je on treneru Buriću pričao kako smo nas dvojica bili ljuti i razočarani te ga je kroz suze zamolio da u nedjelju pobijede. I ne samo njega, već i Kalinića i Vlašića.
Burić je ostao zapanjem količinom emocija, obećavši mu kako će svi sve napraviti kako u nedjelju ne bi plakao.
Što reći, osim toga da mi je srce kao planina, ispunjeno ponosom na sina. Igrači i svi djelatnici Hajduka trebaju i iz ove priče shvatiti što Hajduk znači svima. I kako je napisano u onom tekstu, a što Ranieri traži od igrača Leicestera: “svaku utakmicu izađite na teren i igrajte kao da je zadnja, odlučujuća u prvenstvu”, to ste dužni sjajnoj podršci koju imate.
I koju vjerojatno nikad nigdje u daljnoj karijeri nećete doživjeti jer Hajduk je više od kluba.
Gabrijel na gostovanju u Zagrebu, pronašao odmah štangu (postolje za kameru):
Gabrijel na gostovanju u Zadru:
Gabrijel na Poljudu:
