Nakon što smo u jučerašnjem uvodu detaljno obradili povijest profesionalnog nogometa u SAD-u, danas je vrijeme da pojasnimo kako je koncepirana sezona u MLS-u. Kako su momčadi podijeljene, kako se određuje raspored regularnog dijela sezone, koje mogućnosti pruža, a koje skriva salary cap? Što je “discovery list”? Kakve pogodnosti pruža “designated”, a kakve “homegrown player”? Što su “general allocation i targeted allocation money”? Odgovore na ova, ali i druga zanimljiva pitanja pročitajte u drugom nastavku serijala o Major League Soccer.
>>> Major League Soccer – Kako to rade u Americi
MLS sezone prate kalendarsku godinu pa tako je i ova sezona počela u 3.mjesecu, a završit će finalom u prosincu. Liga je podijeljena u dvije konferencije: istočnu i zapadnu, a svaka se sastoji od deset momčadi. Regularna sezona sastoji se od 34 utakmice u rasporedu koji nije balansiran, tako da se igra po jedna utakmica protiv ekipa iz suprotne konferencije plus dvije ili tri iz svoje konferencije. Najbolja ekipa na kraju regularne sezone smatra se osvajačem “supporters shieldrdquo;. Na kraju sezone, prvih šest ekipa iz svake konferencije idu u doigravanje, gdje prva dva mjesta vode direktno u polufinale konferencija, dok ostali razigravaju da dođu do polufinala u jednoj utakmici (šesti kod trećeg, peti kod četvrtog). Finale se igra kod ekipe s boljim omjerom u regularnoj sezoni. U CONCACAF ligu prvaka plasirat će se pobjednik MLS kupa, pobjednici konferencija u regularnoj sezoni kao i osvajač US Open Cup, koji je nacionalni kup.
Salary cap za ovu sezonu je $3.7 milijuna, s tim što se prvih 20 igrača (po plaći) računaju u salary cap. Inače, MLS momčad može imati maksimalno 28 igrača tijekom sezone. Većina timova troši znatno više od salary capa (recimo Toronto i Galaxy oko $20 milijuna) što je omogućeno nekim fleksibilnim pravilima. S designated player (lsquo;DPrdquo;) pravilom, svaka ekipa može imati 3 DP i platiti ih koliko hoće, uz napomenu da samo $457,000 od njihove plaće ide pod salary cap. Isto tako, ako momčad potpiše igrača pod “Homegrown playerrdquo; iz njihovog lokalnog programa, recimo kao što su Seattle Sounders potpisali Jordan Morrisa ove godine, taj igrač se ne računa u salary cap (maximum dva igrača). To vrijedi i za mlade igrače koji odluče da potpišu za MLS timove i ne idu na sveučilište – lsquo;Generation Adidasrdquo;, koji se ne računaju u salary cap. Međutim, treba napomenuti da nema pretjerano puno igrača koji se probiju na ovaj način i zasluže mjesto u ekipi. Uglavnom se radi o povremenim prvotimcima. Najmanja garantirana plaća igračau ovoj sezoni je $60,000. Svaki momčad dobije general allocation i targeted allocation money, koji se dijeli prema različitim kriterijima: sudjelovanje u CONCACAF ligi prvaka, nove momčadi, momčadi koje se nisu plasirale u doigravanje, momčadi koje prodaju igrača u razne klubove…Nekad ni vlasnici timova nisu sigurni kako sva pravila funkcioniraju jer se čini da MLS svake godine kreira nešto novo. Npr., kad je Galaxy htio dovesti Giovani dos Santosa, a već su imali 3 DP u ekipi, MLS je kreirao novo pravilo za targeted allocation money, gdje su dali ekipama $500,000 da potroše u narednih pet godina, gdje mogu taj novac koristiti da spuste već postojećeg DP-a na nivo ispod, tako da bi mogli potpisati novog DP. Mnogi će reći da se ta pravila uglavnom mijenjaju da bi se potpomogao Galaxy, no vjerojatnije je da svi imaju koristi od promjene pravila, jer odmah su recimo i Soundersi iskoristili to pravilo (spustili Alonso ispod DP nivoa da bi potpisali Nelson Valdeza). Možda jedino manje bogati vlasnici ne vide preveliku korist od toga.
Jedna od malo čudnijih i možda ne baš najboljih stvari je discovery list.Naime, svaki tim može staviti sedam igrača na ovu listu, uglavnom poznate nogometne zvijezde koje igraju za druge timove. To je napravljeno u svrhu toga da momčadi ne konkuriraju jedne drugima za potpis nekog igrača i time puno više plate. U suštini, to je dobro pravilo ako se sjetimo kako je NASL propao, ali u praksi može kreirati probleme. Recimo, Chicago Fire je imao Didiera Drogbu na svojoj listi, ali on je samo htio igrati za Montreal tako da se onda MLS morao umiješati i Drogba je završio u Montrealu, ali Chicago je dobio allocation money koji može koristiti u druge svrhe. Slična je lista i za američke reprezentativce i tako su Portland Timbersi bili prvi tim koji je mogao potpisati nekog reprezentativca koji se vraćao u MLS, međutim Clint Dempsey je završio u Seattleu. Kako? Sve je obavijeno velom tajne, ali izgleda da je Dempsey samo htio igrati u jednom od tri kluba: LA, Toronto ili Seattle.MLS je htio vratiti Dempseya u svoju ligu i platio je odštetu od $9 milijuna da bi Dempsey završio u Seattleu, koji su preuzeli njegovu plaću.
Isto tako, svaki put kad se objavi mogućnost nekog transfera, vrlo rijetko je da će neka zvijezda završiti u malom timu s marketinškog aspekta, recimo Salt Lake, Columbus Ohio, Portland, Kansas City, kao i zbog manje mogućnosti velikog ugovora, a zanimljivo je da su sve te četiri ekipe osvojile MLS kup i pored manjih ulaganja. MLS želi velike igrače u svojoj ligi, ali mora nastaviti voditi računa da timovi koliko – toliko ostanu ravnopravni. Prema trenutnim informacijama, pet timova (Toronto, NYC FC, Galaxy, Orlando i Sounders) troše više od 50% od $152 milijuna koliko su plaćeni svi igrači. 20 najbolje plaćenih igrača čine 38% od totalnih primanja svih MLS igrača, a samo na plaće za Kaku, Sebastiana Giovinca, Michaela Bradleya, Stevena Gerrarda i Franka Lamparda odlazi čak 22% od ukupnih plaća, pa tako imamo situaciju gdje su recimo Dempsey u Seattleu ili Kaka u Orlandu plaćeni više nego svi njihovi suigrači zajedno.
Jedna od možda negativnih strana MLS je neizbalansiran raspored u regularnoj sezoni. Već nekoliko godina, zapad je puno jači od istoka i vjerojatno bi bilo koja ekipa sa zapada, koja se plasiralau doigravanje zadnjih godina, bez problema osvojila istočnu konferenciju. Zadnjih sedam godina, MLS Cup je osvojen od strane ekipa koje igraju u zapadnoj konferenciji, iako treba napomenuti da je Sporting Kansas City igrao u istočnoj konferenciji kad su osvojili MLS Cup. Ali teško je imati balansiran raspored kad su daljine ogromne. Ljudima iz Bostona, NYC, Miami vjerojatno je lakše doći do Londona nego npr. Seattlea. Daljina je možda podjednaka, ali sigurno imaju više letova za London nego za Seattle ili recimo Portland. MLS dozvoljava samo četiri leta iznajmljenim avionom po ekipi, tako da na većinu gostovanja, ekipe idu regularnim letovima. Broj klubova raste, tako da bi sada, da svaka ekipa igra dva puta sa drugim ekipama imali 38 kola, što je previše ako se doda doigravanje. Broj timova će nastaviti rasti tako da će vodstvo lige morati nešto poduzeti.
Drugi problem je doigravanje. Kolika je stvarno prednost ekipe koja je završila prva u regularnoj sezoni, da u seriji od dvije utakmice drugu utakmicu igra kod kuće protiv ekipe koja je u zadnji čas ušla u doigravanje? Od osnivanja MLS-a, samo je 6 ekipa osvojilo MLS Cup, a da su pri tome osvojili i prvo mjesto u regularnoj sezoni. To se većinom događalo u prvim godinama MLS-a, dok je zadnjih godina vrlo rijetko da se to dogodi (Columbus Crew 2008. i LA Galaxy 2011.godine), što samo snizuje vrijednost regularne sezone. Postaje važno samo ući u doigravanje, što se pokazalo na slučaju Colorado Rapids i Real Salt Lake, koji su postali prvaci nakon što su osigurali doigravanje u zadnjoj utakmici. Ovo je isto jedna od rijetkih liga gdje nema stanke tijekom reprezentativnih utakmica, pa se zna dogoditi da momčadi nemaju na raspolaganju 5-6 najboljih igrača. Ovaj problem pokušava se riješiti time što se uvela pauza od dva tjedna tijekom većih natjecanja (zadnje SP i ovogodišnja Copa America), ali ne i tijekom Gold Cupa.
Dosta stručnjaka i igrača ima prigovora na umjetnu travu na nekim stadionima. Trenutno, pet od dvadeset stadiona u MLS-u koriste neku od varijanti umjetne trave. Čak neke od zvijezda uvjetuju da ne igraju na umjetnoj travi, što je ponekad specificirano i u njihovim ugovorima. Thierry Henryzbog toga nikad nije igrao u Seattleu, a Drogba je ove sezone propustio prvih šest utakmica jer su u tom periodu igrali u Vancouveru i Seattleu. Iako je umjetna trava daleko napredovala u zadnje vrijeme, ipak se može primijetiti da lopta ne odskače isto kao na običnoj travi, da dobije ubrzanje kod dugih pasova i u sličnim situacijama, a ima i dosta klizanja igrača. Dosta igrača boji se ozljeda na umjetnoj travi, iako nikada nije dokazano da ona uzrokuje više ozljeda nego igranje na normalnoj travi. Treba reći da bi svi voljeli igrati u najboljim uvjetima, ali nekad nije moguće imati samo travnate terene. Primjerice, Soundersi dijele svoj stadion, Century Link Field, s NFL momčadi Seattle Seahawks (slično je i s Revolution i New England Patriotsima) i nemoguće bi bilo imati travnati teren. Za NFL je jednostavno umjetna trava dosta bolja jer bi normalna trava bila uništena već nakon dvije, tri NFL utakmice (sjetite se Wembleya iz 2007. kad je Hrvatska igrala protiv Engleske, a nekoliko dana prije toga bila je NFL utakmica), a graditi novi stadion jednostavno nije moguće jer samo nogometni stadion u Seattleu jednostavno nema smisla, kad Soundersi već igraju na jednom od najboljih stadiona u zemlji na perfektnoj lokaciji.
Sutra pročitajte o popularnosti MLS-a te kakva budućnost očekuje ligu.
Lovre Bilonić
