Maja Bonačić: Sportašima je potreban i kineziolog i psiholog

U vremenu kada pojam “psihologija sporta” čujemo samo kada neka slavna osoba iz sportskih krugova plati ozbiljan danak psihosomatskim bolestima, magistra psihologijeMaja Bonačićobjašnjava nam koliko i sport i psihologija znače za razvoj čovjeka, pogotovo u djetinjstvu. Kako u svom blogu navodi, naša je sugovornica 3 u 1 mama: majka, psihologinja i sportašica. Predsjednica je udruge Oblačić čiji programi nude psihološka savjetovanja, terapiju igrom i kreativne radionice čiji je cilj jednako pravo na zdravo djetinjstvo za svu djecu; u projektu Zaigrana pedala biciklom je proputovala velik dio Hrvatske i održala predavanja o igri kao dječjem jeziku te o poremećajima iz autističnog spektra, a najhrabriji je pothvat selidba na Korčulu gdje osniva centar za ranu intervenciju i dijagnostiku. Životopisu koji je već vrijedan divljenja moramo pridodati i da je Maja Bonačić uspješna triatlonka čija je odličja teško i prebrojati. Kako se psihologija i sport prožimaju, koliko tjelesna aktivnost utječe na dječji razvoj te što današnjem sportu nedostaje da svi aspekti budu zadovoljeni – pročitajte u nastavku.

N+: Po struci ste psihologinja, a istovremeno i uspješna sportašica. Kad ste i kako došli na ideju povezivanja tih dvaju područja?
MB: Krenulo je 2009. kroz rekreativno trčanje, a vrlo brzo se stvorila ona prava trkačka ovisnost. Paralelno sam počela plivati i maratone te sam tada shvatila da volim takav koncept psihološkog napora i testiranje izdržljivosti. Brzo se tu ubacio i bicikl te je tako krenula moja karijera. Osim toga, 3 godine radila sam u Adidas školi trčanja kao trener te sam ondje kroz motivaciju početnika imala prilike vježbati pravu sportsku psihologiju.

N+: Smatrate li bavljenje sportom nužnim za djecu? Kako tjelesna aktivost utječe na razvoj najmlađih?
MB:Naravno. Ima nekoliko benefita, osim očitih za zdravlje i imunitet djeteta. Sport prvenstveno pozitivno utječe na integriranje senzornih podražaja u jednu cjelovitu sliku, što sprječava nastanak bilo kakvog poremećaja senzorne integracije. Dobra senzorna integracija je preduvjet ne samo za kvalitetnu fizičku aktivnost, nego i za dobar školski uspjeh te cjelokupan kognitivni razvoj. Osim toga, djeca razvijaju bolju emocionalnu samoregulaciju te jačaju unutarnji lokus kontrole (mišljenje da su sami odgovorni za svoj ishod u životu).

N+: Djeca i mladi sve ranije ulaze u surovi svijet profesionalnoga sporta, a gube osjećaj za samu igru. Kako to komentirate i imate li savjete za roditelje i trenere talentirane djece?
MB:Igra je primarna i ne smije se zapostavljati ni zbog čega, kako zbog ranog opterećivanja raznim vještinama, učenjem jezika i drugim oblicima školovanja, tako i s profesionalnim sportom. Današnji sustav uglavnom funkcionira na način “samo najjači opstaju”, kroz koji se filtriraju djeca koja su psihološki najotpornija na stres. Pritom djeca koja su osjetljivija “otpadaju” putem s raznim emocionalnim problemima te osjećajem neuspjeha, što dugoročno ostavlja posljedice na njihov razvoj. Čak i ova psihološki najotpornija djeca razvijaju razne probleme, samo ne u toj mjeri da bi odustali. Druga stvar je kad smo mi odrasle osobe pa sami odaberemo tako stresan posao i svjesno snosimo posljedice. Možemo li to isto reći za tu djecu?

N+: Smatrate li da je u današnjem profesionalnom sportu psihologija dovoljno zastupljena kao ravnopravna disciplina?
MB:Nikako. Pritom bih razlikovala kako stvari funkcioniraju vani i kod nas. Vani se ipak prepoznala važnost psihologa, jer je sport stresan posao. Koliko vam treba psiholog u za zaposlenike i bolju efikasnost na poslu, toliko vam treba i sportski psiholog. U Hrvatskoj tu ulogu tradicionalno preuzimaju treneri, koji realno ne barataju svim potrebnim vještinama kako bi se pružila psihološka podrška sportašima i amortizirao utjecaj stresa.

N+: Jeste li se u svom poslovnom životu susretali s nekakvim oblikom diskriminacije? Kako se nositi s predrasudama i utjecati na one koji ih šire?
MB:U poslu nisam, jer sam se na kraju usmjerila na posao gdje su uglavnom žene (dječja klinička psihologija, područje rane intervencije). U triatlonu konkretno postoji diskriminacija u obliku novčanih nagrada, uvijek su višeg iznosa za muškarce. Organizatori to pravdaju činjenicom da je muškarcima teže doći do nagrade, jer ih je puno više u konkurenciji nego žena. Moj odgovor na to je da očito postoji dobar razlog zašto ima više mušaraca nego žena u tom sportu. Po toj logici bi onda i roditelji i zaposleni, kada pobijede nekog tko samo trenira, trebali dobiti duplo veću nagradu, jer su teže došli do nje. Je li meni lakše kao samohranom roditelju četverogodišnjeg djeteta, s punim radnim vremenom, redovito trenirati i odlaziti na utrke ili junioru koji uz sport se eventualno školuje? No to s nagradama je toliko normalno, da kada se i potegne to pitanje, svi se više uzrujaju oko potezanja tog pitanja, nego samog sadržaja pitanja.

N+: Može li sportsko borilište biti mjesto odgoja mladih?
MB:Naravno, ali ne u trenutnom obliku. Sport bi trebao motivirati klince i biti stvar osobnog odabira. Često to nije i onda ostane samo stres koji nepovoljno utječe na dječji razvoj. Zato bi za početak u sportu trebali raditi i stručnjaci koji su se školovali isključivo za rad s djecom, a ne samo stručnjaci koji su se školovali da rade sa sportašima. Dakle, kineziolog i psiholog bi po mom mišljenju za početak bio jedan odličan interdisciplinarni tim, koji bi se idealno nadopunjavali u svom poslu.

Magdalena Mrčela

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za pluralizam u sklopu projekta Demokratizacija sportskih klubova i saveza te pravo na javno informiranje kao podloga za šire društveno djelovanje.