Kada na događanjima jednog nacionalnog saveza najvažniju ulogu imaju nabildani zaštitari, onda je razumno za pretpostaviti da nešto tu, blago rečeno, ne štima. Nije samo riječ o posljednjoj konferenciji za novinare, sjetite se samo one izborne skupštine kada se odlučivalo između Markovića i Štimca. Mišići u tamnim odijelima za sigurnost jedne garniture, koja je odavno izgubila vezu sa vlastitim pukom. Nakon igrokaza sa odabirom izbornika, u koji je valjda ozbiljno vjerovao jedino donedavni trener drugog splitskog kluba, užasnog suđenja i svih ostalih standardnih pojava, hrvatski je nogomet doživio još jednu epizodu u predugoj seriji svojih nadrealnih događanja.
Zabrana pristupa novinarima nije im bila dovoljna, pa ni sukob sa cehovskom udrugom. Uslijedilo je nešto neočekivano i za pasionirane pratitelje domaćeg nogometa. Groteskni potez nominalnog predsjednika Saveza, kada otima tuđi mobitel iz ruku novinaru, praćen zaštitarima i nestaje u susjednoj prostoriji, postidio bi i scenariste najpomaknutijih TV sitcoma. Bivši igrač najpopularnijeg španjolskog kluba, koji po okončanju igračke karijere postaje ljubitelj antičkih zlatnika i tuđih mobitela! Pa tko to može, samo Davor Šuker, parafrazirat ćemo Božu Sušeca. Potez koji će u danima koji dolaze zasigurno zabavljati domaću i stranu javnost. No, to je bio sam šlag na kraju divnog dana.
Oteti mobitel bio je samo kulminacija komedije u nacionalnom nogometnom savezu, koji je danas trebao proslaviti produljenje ugovora sa vlastitom navijačkom skupinom. U svijetu zaštitara i praznih tribina, (ne)poželjnih novinara, odabranih sudaca i doživotnih ugovora sa igračima i navijače je naime potrebno vezati ugovorom. Zbog čega bi uostalom oni bili drugačiji od svih drugih u ovom hermetičnom sustavu? Suci su plaćani za pošteno suđenje, igrači plaćaju predsjednike klubova, red je valjda da i navijači imaju nekakvu korist od svega toga.
Ugovor najotuđenijeg saveza na svijetu sa navodnim navijačima reprezentacije tog saveza samo je još jedan pokazatelj apsurda domaćeg nogometa. Brod koji tone teško će spasiti najamna radna snaga, no na upornosti im se mora čestitati. Dok i posljednji idealisti dižu ruke od ostataka nekadašnje reprezentacije, dok im se narod ruga ili tek nezainteresirano promatra, njihova predstava ide dalje.
U toj predstavi za malobrojne danas su zaplesali i navodni navijači. Onako kao što već duže plešu i suci i podobni novinari. Kao lutke na koncu, roba koja se kupuje i prodaje.
Edo Zdravković
