Mnogi navijači se slažu da je jedan od rijetkih pluseva gostovanja Hajduka u Zaprešiću mladi stoper Lorenco Šimić. Ono što je mnogima nejasno je odakle se sad “stvorio” ovaj 1.90 metara visok branič? On je produkt Hajdukove omladinske škole i u klubu je prvi put registriran 29.8.2007. godine kao jedanaestogodišnjak. Radi se o najtalentiranijem stoperu ’96. godišta, a čisto da steknete dojam o kojem godištu se radi spomenuti ćemo da je Marijo Pašalić rođen 1995. godine, dok su Nikola Vlašić i Andrija Balić 1997. godište. Ako ne pratite seniore Hajduka od jučer, već iz uvoda vidite da je čudno da je najtalentiraniji igrač jedne generacije prvi put debitirao za Hajduk tek s 19 godina i 230 dana u susretu protiv Osijeka (2:2), dok su godinu dana stariji Pašalić i godinu mlađi Balić već ostavili trag u seniorima i prodani, a Vlašić, također godinu mlađi, je standardan prvotimac.
Kako najtalentiranije nogometaše motivirati igrom za seniore?
Stoperi kasnije sazrijevaju, ali treba notirati da mu je seniorska konkurencija bila Marijo Maloča, Goran Milović, pa Antonio Milić, koji je također otišao nezadovoljan sa minutažom, te Zoran Nižić, a na koncu i Maksim Bili. Javnosti je stoga nejasno kako ga je tek trener Burić doveo u seniore i dao mu šansu u prvoj momčadi? Istina, bila je prilika za debi prošle godine u očajnom proljetnom dijelu sezone u Koprivnici kada je debitirao kolega mu Bosančić, ali je on bio na posudbi u Ukrajini. Inače, možemo zaključiti da je prvi grijeh struke u “slučaju Šimić” to da igrača koji je procijenjen kao najtalentiraniji na svojoj poziciji u nekoj generaciji nije uspio odigrati niti jednu seniorsku utakmicu čak ni kao nagradu u nekom kup susretu. Je li tome kriv šef omladinske škole, trener Hajduka B, sportski direktor ili pak trener(i) prve momčadi?
Sportska psihologija nepoznat pojam u Hajduku
U međuvremenu Šimić je, logično, trebao igrati u Hajduku B, ali tamo je imao velikih oscilacija. Oni koji su ga gledali govorili su da se u posljednje vrijeme ničim ne ističe i da je vrlo nemotiviran. Možemo li pronaći razumijevanje za nemotiviranosti u činjenici da nije bio ni na radaru A-ša, dok su mu suigrači iz mlađih kategorija već zabijali golove Dinamu? Tu bi dobro došao rad na psihološkom planu igrača, ali znamo da u Hajduku još uvijek tome ne pridodaju veliku pažnju – naime, u klubu postoji Keti Kleva, koja je pedagog, te je svojevremeno volontirala mlada psihologica koja se sama ponudila pomagati više zbog vlastite prakse, nego što je klub tražio poboljšanja na polju sportske psihologije.
Čemu B, ako se testira u A momčadi?
Sve u svemu Šimić je kroz Hajduk B trebao pokazati ono što je napravio prije neki dan u A momčadi, točnije, svaki susret B momčadi trebao bi izgledati kao onaj jučer Hajduka A. Je li tu problem u treneru Osibovu? Zašto bi trener A momčadi, Burić, uopće imao utakmice na kojima testira pola Hajduka B?
Planirani i kontrolirani razvoj nogometaša
Vratimo se Lorencu Šimiću. Osim što zbog Maloče, Milovića, Milića, Nižića i Biloga nije mogao dobiti niti minutu u seniorskoj momčadi, dojma smo da se ni u B momčadi nisu pretrgli u forsiranju njegova talenta. Pa je tako i u B momčadi ispred njega bio Petar Bosančić (isto su godište), ali i David Domej (isto godište) kojeg su u ljeto 2014. godine doveli iz Rapida u A momčad, te Domagoj Franić (’93. godište) koji je u Hajduk došao prošle godine s 21 godinom iz Lučkog. Franić je čak išao i na pripreme prve ekipe u Tursku, a trenutno je na klupi B momčadi!? Radi li se o krivoj procjeni trenera Burić ili nekog drugog tko bi trebao definirati tko je za napredak – Osibov, Vučević ili neko četvrti – još uvijek je nejasno.
Dolazak u prvu momčad igrača koji nisu za nju?
U svakom slučaju Šimić sve do prije par dana nije bio u kombinacijama za prvu momčad – to je bio Franić, koji je išao u Tursku. Možda ni jedan ni drugi nisu kapaciteti za prvu momčad, a onda se nameće pitanje što rade u njoj? Je li samo činjenica da Bili ne igra dobro dovelo do toga da se navedeni igrači priključuju A momčadi? Ako u Hajduku misle da Šimić, Franić ili Bosančić nisu (još) za prvu momčad, zašto se u prijelaznom roku nije našla zamjena – već je nakon prodaje Milovića obrana ostala bez rotacije? Ako smatraju da je Šimić kapacitet za prvu momčad, zašto je na pripreme išao Franić? Koji god je točan odgovor – ne ukazuje li situacija na ozbiljan nedostatak planiranja? S druge strane možda nije bilo dovoljno dobrih igrača na tržištu ili je za ljeto dogovoren koji bolji – iako, u Hajduku će uskoro morati početi i na klupi držati kvalitetne igrače – ako su se financije stabilizirale, nema razloga da rezerve budu igrači za koje se smatra da nisu za Prvu ligu.
Luda glava?
Uvijek u ovakvim situacijama postoji i dio kojeg javnost ne vidi. Kakav je stvarno Lorenco Šimić? Kakva mu je “glava” i postoje li neki momenti njegova ponašanja koja mu blokiraju razvoj? Znamo da je trebao ići na posudbu u Zadar dok je tamo bio Igor Štimac, ali je na koncu, na vlastitu želju, otišao u ukrajinsku Hoverlu u kojoj se nije naigrao. Je li taj odnos igrača u tim “nevidljivim stvarima” kao (ne)zalaganje na treninzima ili pregovori oko ugovora razlog pauziranja njegove karijere? Kao što recimo Frane Vojković nije vidio pripreme u Turskoj, ni prvu momčad, dok nije potpisao ugovor? Taj dio možemo samo nagađati i špekulirati. Pogotovo je ta nemotiviranost izražena kod igrača koji iskaču u svojim omladinskim kategorijama, a Šimić je sigurno jedan od takvih. Oni svoje nedostatke kompenziraju talentom i teže postaju karakteri za težak rad kakav se traži u današnjem nogometu. Stoga s njima treba posebno raditi – nagradnim slanjem u seniore gdje svjetla javnosti mogu pomoći da se trgnu i uozbilje, možda pravovremeno micanje iz kadeta/juniora u Hajduk B ili neku drugu posudbu gdje će igrati. Kada igrač dominira u svom godištu velika je vjerojatnost, ako nije čelični karakter, da će preskočiti određene stepenice svog razvoja – što će plaćati kad zaigra u seniorskoj konkurenciji. Hajduk B trebao bi biti idealan poligon da se igrač riješi “dječjih” bolesti i pripremi na ozbiljan rad i seniorski nogomet. Uspijeva li? Tu u Hajduku definitivno ima prostora za napredak: na području sportske psihologije, ali i strateškim, kontroliranim i koordiniranim upravljanjem karijera svojih igrača gdje nogometaš igra natjecateljske utakmice i ima prostora i jasne kriterije za napredovanje.
Može li Hajduk nešto naučiti?
Ukazuje li stoga slučaj Lorenca Šimića na probleme u omladinskoj školi i suradnji A i B momčadi? Jer njegov put ne izgleda kao smisleni i planski rad na izgradnji seniorskog igrača, već sve podsjeća na već viđenu deset i više godišnju stihiju iz koje mladi igrači Hajduka kao da slučajno doguraju do prve momčadi. Šimić je imao sreću da je u toj prvoj, očajnoj utakmici svojih suigrača, bio dobar i time možda kupio ulaznicu za prvu ekipu. Jasno da ovo ne znači da je sve stihija i plod slučajnosti, niti da je sve isto kao i prije deset godina, ali bi li se boljim ugađanjem ili razdrmavanjem nekih postulata rada unutar Hajduka cijeli proces mogao dodatno poboljšati? Može li se njegov slučaj uzeti kao primjer po kojem bi se omladinska škola trebala odnositi prema talentima, te kako bi se oni kroz B momčad trebali odgajati i pripremati za prvu momčad ili na vrijeme biti otpisani kao neadekvatni, dajući zadatak skautima da traže neka nova rješenja na tim pozicijama? Fali li Hajduku još stručnjaka u procesu stvaranja igrača?
I na koncu za dodatno unaprijeđenje sustava nije uopće bitno hoće li Lorenco Šimić uspjeti ili ne postati prvotimac Hajduka, jer i sada kada je usmjerio reflektore na sebe očekuje ga dug i naporan put do uspjeha. Uostalom, nitko mu nije branio ni do sada da, ako je i bio u demotivirajućem ozračju, nađe motiva vrijednog vlastite karijere i pokaže svima da je on igrač za prvu momčad. Na koncu svega je najbitnije da u procesu sazrijevanja igrača, Hajduk i njegova struka daju sve od sebe, te da se ništa ne prepušta slučajnosti.
Daniel Tarle
Ovaj tekst nastao je uz potporuFonda za pluralizamu sklopu projekta “Ilegalne potpore u sportu, “legalne potpore” u diskriminaciji.
