Teško da ste čuli za Halila İbrahima Dinccedil;dağa, no upravo je on ovih dana zatresao nogometnu scenu u Turskoj. Naime, Dinccedil;dağa aktivni nogometni sudac, uspio je dobiti spor protiv Nogometnog saveza Turske. Kad kažemo aktivni, onda to treba uzeti s dozom rezerve jer nesretni Dinccedil;dağ nije sudio utakmice još od 2009. godine kada ga je Savez suspendirao jer je gej. Za njegovu spolnu orijentaciju doznalo se tako što je tražio izuzeće od služenja vojnog roka, bojeći se diskriminacije koju bi tamo mogao doživjeti.
Objašnjenje Nogometnog saveza Turske, zašto mu nisu obnovili sudačku licencu koju je imao 13 godina prije toga, bilo je također vrlo drsko. Naime, Savez je zaključio da ako ima bolest koja mu ne dozvoljava da odradi vojni rok, onda očito nije dovoljno spreman ni da bi bio nogometni sudac. Naime, iako je počeo služiti vojni rok, vojska ga je otpustila uz objašnjenje da ima “psihoseksualni poremećaj”. Ubrzo nakon toga, licencu mu je uskratio i Savez no ni tu priči nije bio kraj – slučaj je postao medijski eksponiran te je Dinccedil;dağ na kraju dobio otkaz i na radio stanici gdje je radio kao voditelj, a nakon cijele hajke bilo mu je teško pronaći idući posao.
Dinccedil;dağ je u svojoj tužbi naveo da ustav Turske ne prepoznaje homoseksualnost kao bolest, pa je shodno tome i njegov otkaz neopravdan. U parnici koja je trajala gotovo 6 godina, sud je u konačnici presudio u korist nogometnog suca, a ne Saveza, iako je ukupna kompenzacija za nastalu štetu procijenjena na oko 8 tisuća američkih dolara, što i nije neki iznos. Njegov odvjetnik, Fırat Souml;yle, rekao je da je to velika pobjeda za LGBT prava u Turskoj, no da će se svakako žaliti na iznos jer oni potražuju oko 40 tisuća američkih dolara.
Ova priča iz Turske, pokazuje koliko je teško LGBT zajednici u gotovo svim dijelovima svijeta kad je sport u pitanju, a kad pričamo o domaćem sportu dovoljno se podsjetiti izjava bivšeg predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza, Vlatka Markovića, koji je svojevremeno povorke ponosa nazvao “ogavnima”, a LGBT osobe kao one koje treba eliminirati. Bivši izbornik naše reprezentacije,Otto Barić dobio je kaznu UEFA-e zbog homofobnih izjava, a nije se iskazao ni trenutni stvarni šef domaćeg nogometnog saveza, Zdravko Mamić, koji je uvrijedio sve i svakoga, pa tako i gej populaciju rekavši da ne može zamisliti da netko tko je homoseksualac igra jednako požrtvovno kao i onaj koji je hetero.
Nogomet se ne samo kroz medije nego i kroz marketing pokazuje kao nešto mačistički, utakmice se nazivaju “bitkama”, slavi se odvažnost, snaga i hrabrost, požrtvovnost, a u takvom okruženju nema mjesta za “tetkice”, “mlakonje” ili kako god već onaj homofobni dio društva naziva gejeve, a u svlačionici nema mjesta za onog koji nije mišićavi frajer, već bi možda te iste mišiće rado ljubio. U Hrvatskoj je LGBT zajednica u nogometu, bar onom na profesionalnom prvoligaškom nivou, potpuno marginalizirana – nemamo niti jednog javno deklariranog geja, a o njima se uopće ne priča. Mi se još uvijek čudimo ženama u tom “muškom sportu.” No, ni bogatija i razvijenija društva od našeg, ili barem ona koje takvima doživljavamo, nisu puno naprednija od našeg. Možda je najbolji primjer za to Njemačka u kojoj su doduše pokušavane akcije koje bi podigle svijest o LGBT zajednici, ali zasad bez većeg uspjeha.
Naime, tamo se još od 2006. godine vode debate o homoseksualnosti u nogometu, a Jouml;rg Litwinschuh, voditelj zaklade Magnus Hirschfeld kaže da je njihov cilj mijenjanje konzervativnih rodnih stereotipa u sportu. Kako bi dobili pažnju za svoju zakladu, pokrenuto je potpisivanje peticije pod nazivom “Berlinska deklaracija”. Među prvima su potpisala tri ministarstva, predsjednik Njemačkog nogometnog saveza (DFB), Wolfgang Niersbach i Uli Hoeneszlig;, predsjednik FC Bayerna. No, peticija će biti valjana tek kada i preostalih 14 od 18 klubova njemačke Bundeslige potpiše. Višetjedni napori Hirschfeld zaklade oko angažmana bivših i sadašnjih profesionalnih igrača do sada nisu urodili plodom.
Kolika je marginaliziranost LGBT zajednice možda najbolje pokazuje i sama UEFA koja doduše provodi akcije koje bi trebale ukazati na problem diskriminacije poput “Respect” kampanje, no i takvim promotivnim videima i sloganima, neda se naslutiti ništa o inkluzivnosti LGBT populacije u nogomet kao ni drugih van stereotipa fizičkog sportskog izgleda. UEFA još uvijek puno agilnije i strože kažnjava nošenje krive odjeće (nesponzorske sadržaje) nego homofobne i rasističke izjave.
Nažalost, svi ovi primjeri pokazuju da će biti potrebno još puno raditi na tome da se homofobni stavovi promijene, a u trenutnoj konstelaciji snaga, zaista bi nas začudilo da se to uskoro dogodi.
Veljko Tomić
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za pluralizam u sklopu projekta “Ilegalne potpore u sportu, “legalne potpore” u diskriminaciji.”
