Search
Close this search box.

Kultni stadioni: Kako je ubijena Maracana

– Na Wembleyu još uvijek odzvanjaju povici sa Svjetskog prvenstva 1966., koje je Engleska osvojila, i ako vrlo pažljivo poslušate čut ćete bolne krike iz 1953. kada su pali pod Mađarima. Stadion Centenario u Montevideu nostalgično uzdiše za slavnim danima urugvajskog nogometa. Maracana još uvijek plače nad porazom Brazila u finalu Svjetskog prvenstva 1950. Na Bomboneri u Buenos Airesu odzvanjaju bubnjevi od prije pola stoljeća. Iz dubina Azteca Stadiona još uvijek možete čuti obredne pjesme drevne meksičke igre. Beton Camp Noua u Barceloni govori katalonski, a tribine San Mamesa u Bilbau pričaju na baskijskom. U Milanu duh Giuseppea Meazze postiže golove koji tresu stadion koji nosi njegovo ime. Finale Mundijala 1974., koje su osvojili Nijemci, se dan za danom i noć za noći igra na minhenskom Olimpijskom stadionu.
Stadion kralja Fahda u Saudijskoj Arabiji ima lože od mramora i zlata i sagovima obložene tribine, ali ne nosi sjećanja i nema ništa za ispričati.
– Eduardo Galeano, iz knjige “Nogomet na suncu i u hladu”

Naš vam portal kroz novu tjednu rubriku “Kultni stadioni” donosi priče o slavnim nogometnim hramovima koji imaju svoja sjećanja nastala kroz mnoge generacije koje su na njima odrastale i na njima doživljavale najljepše trenutke svojih klubova.

Pričat ćemo o legendarnim stadionima kojih više nema ili su izobličeni, lišeni duha i prepoznatljivosti, ali i o onima koji i danas stoje i odolijevaju vremenu, o dobu stajaćih tribina bez sponzorskih imena i šoping centara. Od Europe sve do Južne Amerike.

Mnogi stadioni zaslužuju da se njima započne ovaj serijal, ali izbor je ipak pao na jedan od stadiona koji se spominje u uvodu – brazilsku Maracanu, uz stari Wembley najpoznatiji stadion na svijetu.

U godinama kada je izgrađen, za Svjetsko prvenstvo 1950. čiji je Brazil bio domaćin, južnoamerički je nogomet bio na vrhuncu. Otkad je s europskim radnicima i činovnicima prešao Atlantik i stigao na tlo Južne Amerike, proširio se školama, sveučilištima, plažama i favelama. Postao je religija. A svaka religija treba svoj hram.

Izgradnja je počela nedugo nakon završetka Drugog svjetskog rata, kada se saznalo da će Brazil ugostiti najbolje svjetske reprezentacije tog doba. Brazilci su imali priliku pokazati svijetu sav sjaj i raskoš svoga nogometa i nisu je planirali ispustiti. U Rio de Janeiru, tadašnjem glavnom gradu, jedva na vrijeme za početak SP-a završen je najveći stadion kojeg je svijet do tada vidio. Kapacitetom od 183.000 ljudi preuzeo je tu titulu od glasgowskog Hampden Parka i to za 43.000.

Prva utakmica ikad odigrana na tad još nedovršenoj Maracani bila je prijateljska između selekcija Rio de Janeira i Sao Paula u lipnju 1950., završena pobjedom nogometaša iz Rija 3:1. Nakon toga na red je došlo Svjetsko prvenstvo tijekom kojeg je Brazil na ovom stadionu odigrao pet utakmica, završno s onom legendarnom, još uvijek neprežaljenom protiv Urugvaja.

Cijela je zemlja očekivala i već gotovo slavila prvu svjetsku titulu. Kolektivna euforija prema službenim je podatcima na tribine privukla 173.850 gledatelja s plaćenom ulaznicom, no svjedoci tvrde kako je stvarni broj onih koji su se toga dana uspjeli ugurati na Maracanu bio između 210.000 i 220.000, što je do današnjeg dana ostala rekordna gledanost jedne utakmice i pitanje je hoće li ikad biti srušena. Brazilcima je i neriješen rezultat bio dovoljan za naslov svjetskih prvaka, a kada je u 47. minuti Friaca zabio za 1:0, činilo se da nema šanse da išta krene po zlu. No, usred slavlja koje je već započelo, Urugvajci u 66. i 79. zabijaju dva gola i uzimaju prvenstvo, a Maracanu ostavljaju u jezivoj tišini. Tog je dana nastao pojam ‘maracanazo’, prokletstvo Maracane.

Kasnije su na njoj igrali Flamengo i Fluminense, povremeno i Vasco da Gama i Botafogo za svoje veće utakmice. Od tada pa sve do svog rušenja ovaj je kultni stadion vidio najveće trenutke brazilskog nogometa – na njemu je Pele zabio svoj (navodno) 1000. pogodak, klubovi Rio de Janeira na njemu su osvajali prvenstva, a 1984., kada je veliki Garrincha preminuo, njegovo je tijelo doneseno na Maracanu gdje se od njega oprostilo desetke tisuća ljudi.

Brazilski fotograf i novinar Sergio Moraes piše o svom odrastanju na Maracani:

– Moje prvo iskustvo s Maracanom bilo je kada sam imao 6 godina. Bila je 1968., čarobna godina za dječaka koji je tek postajao zaluđen nogometom i Botafogom. Te sam godine svjedočio Botafogovom osvajanju prvenstva, a sljedeće godine i brazilskog Kupa. Kroz tu inicijaciju vodio me moj otac, koji je također bio fotograf s cementnih tribina.

– Maracana je bila podijeljena na posebna sjedeća mjesta na gornjoj razini, sjedeća mjesta u razini s terenom i najpopularniji i najveći dio – stajanje (geral). Kada sam bio dovoljno star da idem s prijateljima, trčali bismo s jedne strane na drugu i pratili igrače na terenu.

– Kao navijač sjećam se svega s velikom ljubavlju, od brenda hot-dogova do CCPL mlijeka i Globo keksa. Navijači sa svojim ogromnim zastavama i kreativnim pjesmama, zagrljaji sa strancima, stajaća tribina sa svim slikovitim pojavama i osobnostima, sve je to počelo nestajati 2000. godine kada je stadion prvi put renoviran. Najokrutnija promjena bila je nestanak sekcije za stajanje. To je bila Maracanina najdemokratskija tribina.

NULL

Kako Moraes piše, to je, unatoč promjenama, za njega ostao isti stadion sve do 2010. kada je počelo rušenje starog stadiona kako bi se napravilo mjesta za novi i moderniji, a kako bi po drugi puta Brazil mogao biti domaćin Svjetskog prvenstva. Unatoč svim pokušajima da se privatizacija zaustavi, da se spriječi uništenje kulturnog i duhovnog centra brazilskog nogometa , ali i financijska šteta koja je uslijed prodaje nastala. Nažalost, uzalud. Stadion je 2013. prešao iz državnog vlasništva u ruke privatnog konzorcija i tako do kraja izgubio poveznicu s brazilskim narodom.

Danas na mjestu stare Maracane stoji novi stadion koji nosi isto ime, ali koji ni po čemu nije poseban, copy-paste mnogih novih europskih arena bez osjećaja za lokalnu kulturu i identitet ljudi koji će s njim morati živjeti.

Sergio Moraes, sada već čovjek od preko 50 godina, o novom stadionu kaže:
– Imam osjećaj da kada netko iz moje generacije skoči da proslavi gol, ostali će ga zamoliti da bude tiho.

Matija Palijan


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 0,49 € s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.

Zadnje objavljeno

Twitter