Netko će žmiriti s oba oka i tvrditi da se ništa ne događa. Neki će, s nemalo zločestoće, govoriti i da sve ide kvragu. A jedina prava istina je da Hajduk, nakon 25 godina svega i svačega, po prvi put krstari dobrim morem.
Lokalni internet dušebrižnici i luđaci će pisati svašta, lokalne “babe” po malim mjestima tvrdit će da među upravno-nadzornom garniturom ima i sotonista, masona i pedera, a najzločestiji će, čak i uz pomoć nekih medija, pokušavati gurati priče o nekakvim menadžerskim lobijima.
No, opet, prava je istina da Hajduk nikad bolje ne brodi. Nezavisnost države je dočekana s nekim suludim ulaganjem nečeg što se zvalo JEBAG, a danas bi se za to reklo da je off-shore kompanija sumnjiva vlasništva. Onda su potom jedan poglavar i poveća svita oko kluba jednostavno isisali desetke milijuna kuna, on za svoj projekt najkatoličkijeg kluba svih vremena, oni za janjetinu i brudet.
Slijede potom 2000-te kad se koketiralo i s kriminalom, oko kluba su se vukle sumnjive face, inače češće viđene na stranama crnih kronika nego li sporta. Da bi krešendo bio privatizacija kojom su sanirani svi oni dugovi za janjetinu i brudet, da bi se u roku tri godine naslagalo preko stotinu milijuna novih obveza, u maniri najboljih pijanih vlasnika.
Tada navijači preuzimaju izbor nadzora, a nakon tužne epizode s Hrvojem Malešom, upravljanje preuzima Marin Brbić. I kroz četiri godine odrađuje odličan posao sređivanja financija, ali bez poboljšanja u omladinskoj školi i u njegovom visočanstvu – rezultatu. Brbić odlazi, ostavljajući naknadno dojam kako je bio posljednji trenutak za to. Nije tajna da nakon smjene priča razne teorije zavjere kojima objašnjava svoju smjenu, što je efektivan znak da se u jednom trenutku uživio u ulogu “klub – to sam ja”. A to je stadij koji se nikom ne smije tolerirati.
Stigla je nova garnitura, s poslom koji je olakšan sređenijim financijama. Odmah se, iznimnom brzinom, sređuje omladinska škola, na užas lokalnih legendi. Uz svesrdnu pomoć pojedinih medija, cmolji se nad dovođenjem pravih stručnjaka koji nisu iz Splita i okolice. Iz područja gdje se titula “dobrog” trenera mlađih uzrasta dijelila ako čovjek ne pije previše, ne drogira se i nije obiteljski nasilnik, te je nekad davno negdje lupao po lopti. I gdje je bilo kakav pojam školovanja ismijavan, jer šta će to onima koji imaju “životnu školu”.
Nakon što je barabama zatvoren njihov stalni izvor poslova, krenulo se i u suradnje s lokalnim sredinama. Nešto što je 20-tak godina bilo devastirano. Hajduk se počeo vraćati narodu.
I tako, u ovom trenu imamo klub koji je financijski stabilan, kojem je omladinska škola sređena, i koji se povezuje s najširom bazom. Jasan je sljedeći korak – rezultat prve ekipe. Prvi put od 2011. godine će to biti da će se navijači primarno baviti rezultatom, a ne hoće li se igrati u markerima ili dresovima, hoće li predsjednik odobriti trošak bandažnih zavoja za igrače, hoće li biti struje na kraju krajeva. Stoga, ova garnitura radi dobro, odlično dapače, uz upozorenje da nikako ne smiju upasti u fazu “klub – to sam ja”. Jer, nitko od njih nije klub. Klub je veći od svih nas.
Stanislav Mamić – Piksi
