Nije to bila posebno dobra predstava Hajduka u Netanyji. Dapače bila je to prava patnja, posebno je prvo poluvrijeme uništavalo živce pristalica splitskog kluba. Konfuzno i pogubljeno je izgledala momčad u bijelom na momente. Fantastičan potez Saida i pogodak u drugom dijelu, omogućio je realnu šansu u uzvratu. Unatoč porazu, unatoč lošoj igri, poraz od 2:1 nudi solidne izglede za plasman u skupine Europske lige.
Uzvrat na Poljudu nudi priliku da se prođe Maccabi, koji nije nepobjediv i ne leti terenom (iako je na momente Ben Chaim izgledao tako kraj naših stopera). Izraelci su dobra i solidna ekipa, vjerojatno i bolja od ovog Hajduka, ali ne toliko da ih se ne može izbaciti. Maccabi nije Dnipro od prije par sezona, koji je realno bio puno bolja i čvršća momčad, neprelazna. Čak i lani protiv Libereca se vidjelo odmah u startu da su Česi jednostavno bolji te da je prolazak mission impossible. Uz sve mane igrača u bijelom, sporost u zadnjoj liniji i uz sve taktičke manjkavosti Pušnikove družine ovo je utakmica u kojoj se može igrati, gdje se može tražiti pobjeda o čijoj važnosti ne treba govoriti. Konačno treba nam samo jedan, jedini gol. Jedan pogodak koji bi stadion odveo u delirij, donio ogromnu radost članovima kluba, a klubu osigurao značajne prihode. Jedan gol koji bi ublažio gorčinu poraza u derbiju. Jedan gol s kojim bi lakše kročili na toj (beskonačno) dugoj cesti iskupljenja.
I znam da je Hajduku uvijek falio baš taj jedan gol. Konačno nitko to bolje nije opisao od pokojnog barba Ante Dorića. “Cili život nan fali gol! I to je zapisano u zvizde kad ga je Fabjan Kaliterna osniva!“. Taj hajdučki usud koji nas prati oduvijek, ali valjda ne i zauvijek. Jednom mora i sudbina odlučiti da je bilo dosta u tom vječnom transcendentalnom i onostranom traženju smisla splitske starine i njegovih navijača. Znamo i da je Hajduk zadnjih godina u pravilu podbacivao kad bi igrao na prepunom Poljudu, kad bi se očekivanja javnosti podignula. Koliko god se šalom ogrnuti Pušnik radovao uzvratu na prepunom stadionu, navijače je strah – zbog Dinama, Rijeke, Libereca, Dnipra… Igrači, stožer, ali često ni klub nisu znali odgovoriti euforiji koja se stvori oko velike utakmice. Mnogi će reći da je atmosfera Poljuda otežavajući faktor Hajdukovcima, a da motivira protivnika nenaviknutom na taj huk tribina. No, kao i u većini slučajeva riječ je samo o alibijima nedovoljno kvalitetnih, nedoraslih i psihološki nespremnih igrača. Onih, koji nisu i ne mogu shvatiti što pokreće 41 000 članova, koji ne mogu shvatiti da ćemo biti tu i ako ne uspiju. Onih koji ne mogu odgovoriti očekivanjima.
U sljedećih pet dana klub mora napraviti apsolutno sve da se pokuša proći Izraelce. Početak tjedna pokazao je nažalost da smo još uvijek miljama udaljeni od uređenog kluba. Potez sa puštanjem ulaznica u slobodnu prodaju dok klub ima više od 40 000 članova i gotovo 7 000 pretplatnika, dok prema informacijama od čitatelja pojedinci bez ikakve veze s klubom imaju pristup kartama i prodaju ih svjedoči duboko nerazumijevanje situacije od strane zaposlenika s Poljuda. Nerazumijevanje, ali i nepoštivanje onih, koji svojim članarinama i pretplatama pune blagajnu kluba više od bilo kojeg sponzora trenutno. Predsjedniku Kosu se bliži prvi 100 dana na Poljudu, ali očito još nije posložio stvari u radnoj zajednici. Problem je to koji ni Brbić nije uspio, neki će reći niti pokušao, riješiti. A vrijeme neumitno prolazi.
Hajduk ima još samo pet dana do utakmice sezone. Nećemo je zvati povijesnom, ali uistinu utakmice koja može dati neopisiv vjetar u bila jidra. Prolaz u četvrtak može donijeti mnogo, ali život će ići dalje i ako se ne uspije. U tom slučaju bitno je znati da se uistinu poduzelo sve da ishod bude pozitivan.
Hajduk nema najbolje igrače na svijetu, svjesni smo svih njihovih mana i nedostataka. Ali samo ovaj put neka budu bolji nego što stvarno jesu. Jedan, jedini gol. Pobjeda i prolaz u grupu.
Samo to.
Edo Zdravković ]]>
