Napokon je pala i praška Slavija, reći će navijači u šali. U još jednoj utakmici prijateljskih klubova, makar i sa zakašnjenjem od pet godina, pred malobrojnim gledateljima na Poljudu, dočekali smo, eto, i to slavlje Hajduka protiv crveno-bijelih, koje je dosad izostajalo. Slavija nikako nije momčad koju bi trebalo podcijeniti, Ngadeu i Deli u zadnjem redu su se predstavili u odličnom izdanju, dobili su praktično sve duele u zraku, pokazali sigurnost, a Hajduk bi bio sretan da u svojim redovima ima i još ponekog igrača iz redova rivala. Česi su se predstavili sukladno najavama, riječ je prije svega o fizički jakoj ekipi s nekoliko jako dobrih pojedinaca, trkački spremnoj, koja je ne tako davno uvjerljivo pobijedila Liberec. Upravo zbog te činjenice ne bismo trebali biti previše kritični na predstavu momaka u novim, bijelim dresovima.
Hajduk je solidno otvorio susret, bilo je to zanimljivih 45 minuta u kojem su Splićani pokušali demonstrirati novu trenersku viziju ili bar naznake iste. Nije to bio neki sjajan nogomet, ali pokušali su bržim rješenjima, ulascima iz drugog plana i bar na momente visokim presingom stvoriti prigode. Vidjeli smo lijepu akciju za gol Vlašića i nevjerojatan promašaj Mujana. Vidjeli smo i dominaciju Pražana oko 30. minute te nekoliko njihovih matnih prigoda nakon velikih pogrešaka domaćih igrača. U nastavku je nakon sve sile izmjena uslijedila isprekidana igra i teško je na osnovu drugog dijela donositi zaključke.
Što možemo očekivati od novog Hajduka na osnovu posljednje provjere prije starta nove sezone? Očito je da za neke ozbiljne stvari nedostaje nekoliko igrača. Vlašić bi primjerice bio puno bolji i opasniji kad bi uz sebe imao pravog napadača (je li Futacs taj i kad?) i pak tog spominjanog Tunižanina Mhirsija na drugom krilu, čija bi hitrina otvarala dodatni prostor. Pristalice Bilih ne bi imale ništa ni protiv pojačanja na poziciji desnog beka, gdje se u nedostatku nedovoljno spremnog J. Bašića zapravo krpi sa all-rounderom Juranovićem, a posebno Pejićem. Otvoreno je i pitanje prvog stoperskog dvojca koji će istrčati protiv rumunjskog kluba te branjenje prekida, obrambenog skoka, što bi se opet moglo pokazati kao problem ove momčadi. Od prinova svakako treba istaknuti Kožulja koji je u veznom redu donio dodatnu kvalitetu, ne samo trkom i zalaganjem, već i kvalitetnim udarcem. Prema dosad viđenom se pokazuje kao pojačanje, siguran izbor za prvih 11. Sudeći prema prikazanome u četvrtak navečer, nekoliko igrača definitivno nije na nivou koji zahtjeva Hajduk. Bi li za njih prava opcija bio odlazak u B momčad ili pak posudba u druge klubove gdje bi imali potrebnu minutažu, odluka je koju prepuštamo sportskom direktoru i treneru.
Jedna je stvar pak posebno zanimljiva. Hajduk je, naime, susret protiv Čeha započeo sa (samo) tri igrača ponikla u omladinskoj školi. Uz vanserijskog talenta Vlašića te Stipicu i Mujana, svi ostali igrači su dovedeni iz drugih sredina, a igrači poput Kožulja i Ćosića čine se i taktički obučenijim od konkurenata poniklih na Poljudu. Problem je kada omladinski pogon već nekoliko godina ne uspijeva u pravilu producirati kvalitetna rješenja, makar i za HNL okvire. Očekuje se tako sezona u kojoj izgleda i za obje bočne pozicije i za mjesta u veznom redu konkuriraju isključivo igrači pristigli iz drugih sredina. Iluzorno je i apsurdno očekivati da će ikada postojati momčad sa 11 igrača poniklih u vlastitoj školi, no činjenica je da nedovoljno kvalitetna produkcija mora zabrinuti odgovorne.
Stoga je izbor šefa omladinske škole, a posljedično i odabir trenera, ključna odluka pred vodstvom Kluba. Stvarnost ne dopušta odlaganje i kompromisna rješenja.
Edo Zdravković
