U gotovo svakom relevantnom tekstu ili izboru simbola grada Splita, Hajduk ima svoje nezaobilazno mjesto. Uz Palaču, Marjan ili Svetoga Duju teško da postoji pojam koji je tako neraskidivo vezan sa svojim gradom. Svake godine iznova, posebno u periodu ljetne, nogometne euforije, svjedočimo fenomenu ovog kluba, čiji navijači u religijskom zanosu hodočaste u Split. Split i Hajduk, Hajduk i Split neraskidivo su vezani. No navijaču sa strane teško je ne primijetiti čudan, na momente i destruktivan, odnos prema Hajduku. U Splitu je tako danas normalno da političari i gradski vijećnici sakupljaju jeftine političke bodove na sjednicama Vijeća na račun Hajduka. I nije samo tu politika, uzmimo u obzir i dio lokalnih novinara, deklarativnih navijača Hajduka, čiji otrovni tekstovi potvrđuju onu “kraj takvih prijatelja, ne trebaju nam neprijatelji”. U gradu koji je 2011. “zapalio nebo za Hajduka“, isti taj Hajduk se nerijetko predstavlja kao neželjeni gost, problematični podstanar, nepoželjan društveni eksperiment. U površnim i tendencioznim pogledima ističe se uvijek i iznova problemi. Kao da se cijela priča želi svesti na jednu rubnu i nemoguću utopiju. I nisu samo novinari, otiđite u kafiće i na društvene mreže- facebook navijači, sve vrvi od onih koji sve znaju. Sigurno ste čuli priče onih koji se sjećaju utakmica s HSV-om i sad im tankoćutna duša ne podnosi izostanak titula (zaboravili su valjda teške 80-e i borbu za ostanak u bivšoj ligi). U turobnim ratnim godinama i onim tranzicijsko-privatizacijskim grad pod Marjanom se nepobitno promijenio. Nestajala su poduzeća, ne postoje više nekadašnji gospodarski giganti, sport je propadao zajedno s gospodarstvom. Bivši prvaci Europe postajali su provincijski klubovi, čak i u domaćim okvirima, a Hajduk je bio praktično na umoru. Godine užasnog i kriminalnog upravljanja, čije posljedice osjećamo i danas, nisu se reflektirale jedino na simboličnu vrijednost Kluba. Što su rezultati bili slabiji, a potezi uprava lošiji, rastao je pokret navijača, rasla je njihova odanost. Rastao je fenomen Hajduk, koji se ogleda i u više od 41 000 članova. Okružen s jedne strane odanošću, ljubavlju koja graniči s fanatizmom, odolio je nihilizmu i cinizmu vremena. Unatoč tome što ga vlastiti grad, regija i mnogi njegovi navijači uzimaju zdravo za gotovo. Što ga nekad dovoljno ne cijene. Ovo nije tekst o onima koji su spasili umirućeg Starca. Ovo je tekst o odnosu prema, usuđujem se reći, najvećem simbolu Splita i Dalmacije. Neka mi oproste umjetnici, pisci, skladatelji i svi spomenici materijalne baštine, ali ne postoji ništa veće od Hajduka. Ne postoji ništa drugo zbog čega će tisuće ljudi izići na Rivu ili uvijek i iznova gutati kilometre i hodočastiti u Split, u Dalmaciju. Hajduk je dugo hodao na rubu provalije, veliki “stručnjaci” su ga gurali u ponor stečaja, sudbina mu je bila zapečaćena, a on je opstao. I nismo uvijek zadovoljni rezultatima i predstavama na terenu, znamo da puno puta nedostaje kvalitete i sreće za korak naprijed, ali klub je tu-živ i sve zdraviji. I bit će sve bolji. U danima koji dolaze imat ćemo priliku pokazati koliko nam on uistinu znači.
Edo Zdravković
