Sinoć je na FESB-u održano druženje članova Hajduka i njegova vodstva. Prvi put članovima se obratio i novi predsjednik Ivan Kos,uz nekoliko članova Nadzornog odbora.
Ćakula je pokrenuta još davne 2012. godine kada je tadašnji predsjednik Nadzornog odbora Josip Paladino želio obavijestiti vodstvo navijača – povjerenike Društava prijatelja Hajduka, vodstvo Našeg Hajduka i Torcide o situaciji u klubu i omogućiti im da sve što znaju i misle da znaju provjere iz prve ruke. Tadašnje vodstvo navijača odlučilo je da nema nikakve potrebe da oni budu povlašteni, ili još gore, glasnogovornici Nadzornog odbora – te je dogovoreno da svaki član može doći na razgovor.
Osim toga odlučili su i onima koji ne mogu doći osobno na Ćakulu (održavala se u kino sali na Poljudu), da pošalju pitanja koja će se prezentirati nadzornicima, a oni će ih naknadno javno objaviti. Toliko transparentnosti malo je iznenadilo doktora Paladina i kolege, pa se na prvom druženju nisu snašli i nisu odgovorili na sva pitanja. Udruga je tada javno objavila pitanja bez odgovora, uputivši tako i svojevrsnu kritiku vodstvu kluba.
Ćakula je s vremenom napredovala, a shvaćanje njene važnosti raslo je među članovima i dogurala je do ove posljednje. Demonstracija transparentnog rada i mogućnosti da navijači direktno saznaju što ih zanima sigurno služi na ponos splitskog kluba. Jedina dvojba još uvijek je nerazriješena: smije li sve što se na njoj kaže izaći javno? Marin Brbić, Goran Vučević, Ivan Kos i nadzornici otvoreno i iskreno odgovaraju svojim članovima na postavljena pitanja. Ponekad se tu čuju informacije i podaci koji spadaju pod poslovnu tajnu, za koju i nije uputno da se javno objavljuju. Ipak, svi članovi koji nisu mogli prisustvovati mogu dobiti transkript razgovora. Svi se tijekom i nakon Ćakule mole za diskreciju, a do sada ona niti jednom nije bila prekršena.
Time je još čudnije kako je moguće da iz Hajduka toliko informacija curi u medijima, a da stotine navijača koji se i ne poznaju, nikada nisu dostavili detalje s Ćakula van uskog kruga članova. Ili možda jesu, ali mediji poštuju taj navijački kodeks, pa i njihovu želju da se ne objavljuju. Da smo zlobni reklo bi se da mediji više poštuju članove, od onih koji ti članove biraju.
Ćakula uvijek iznova ukaže na problem kakofonije podataka i informacija koji kruže oko kluba. Zastrašujuća je količina podataka i dezinformacija koji kolaju među onima koji prate vijesti s Poljuda. Većina ljutitih pitanja unaprijed nabrijanih članova bude jednostavno anulirana od strane vodstva samo tako što demantiraju info koji su navijači pročitali u medijima ili na forumima, socijalnim mrežama ili čuli u lokalnom kafiću. Tu dolazimo do novog problema koji je očito zanemaren u Hajduku, ili je barem bio do sada, odnosi s javnošću. Unutrašnje i vanjsko otvoreno komuniciranje razriješilo bi jako puno negativnih vijesti oko kluba. Jednostavno redovito obavještavanje što je točno, što nije, kako klub radi, koliko je dužan, koliko su mu dužni, tko je otišao i zašto, te tko dolazi i na koji način – olakšalo bi stres koji uzrokuje navijanje za Hajduk.
I ono što Ćakulu čini najvrjednijom je događanje u kojem se uprava kluba i nadzorni odbor “spusti” među običan navijački puk – ne onaj koji pije u poljudskom kafiću, ni oni koji obitavaju u A ili B loži. To nisu ni nogometni djelatnici, ni prijatelji kluba koji žive od Hajduka – već upravo oni koji žive za Hajduk. Obični navijači sa sjeverne, istočne, južne i zapadne tribine. Navijači koji gledaju Hajduk kao instituciju i veliki klub bez obzira koliko ga pojedina vodstva i zaposlenici tijekom posljednjeg desetljeća činili malim i provincijskim. Gledajući ih u publici, iskrene i zaljubljene u taj klub, prateći njihove reakcije, osluškivati pljesak, slušati pitanja i komentare – svakome zaposleniku kluba ili članu nadzornog odbora trebao bi biti više od putokaza gdje su došli, što im je za raditi i koliko malo prostora imaju za grešku. S druge strane mogu osjetiti bezgraničnu podršku ako i oni iskreno žele jak, dobar, pošten i veliki klub. Klub – to su njegovi navijači!
