Izbor Osječanina za predsjednika Hajduka doveo je do polemike u splitskim nogometnim krugovima. Nakon što je i vršiteljica dužnosti predsjednice došla iz Grada na Dravi dio lokalnih medija u prvi je plan gurnuo priču o njihovom prebivalištu, odnosno porijeklu kao nekakvom kriteriju. Po tko zna koji put svjedočimo promašenoj priči o poznavanju mentaliteta. Pravo pitanje glasi što uopće želimo, kakve ljude u Hajduku. Dobar dio splitske medijske scene, nogometnih trenera i sportskih djelatnika ne može prihvatiti činjenicu da je u Hajduk došla osoba izvan učmalog kruga vječnog ponavljanja. Isluženi novinari lamentiraju danima o činjenici kako je uopće moguće da takav netko dođe u Hajduk!? Obrazac je to razmišljanja dobro poznat u hrvatskim okvirima, jer nije uopće bitno tko je kakav već kome pripada. Uloga se u njihovom svijetu dodjeljuje na temelju pripadnosti nekom lobiju, obitelji, političkoj ili ekonomskoj kasti, a pitanja vrijednosti, zasluga i sposobnosti su irelevantna. U tom će se svijetu minute medijskog prostora besramno poklanjati prijateljima i poznanicima, a (javni) mediji se pretvaraju u ništa drugo doli jeftine propagandne servise.
Godinama smo svjedočili guranjima u Hajduk od strane pojedinih igrača, trenera, djelatnika, a sada je odjednom došao netko izvan zatvorenog svijeta. Novog predsjednika Hajduka za sada još uvijek ne možemo suditi, jer prve prave poteze i analizu istih tek očekujemo, no odbacivanja čovjeka a priori zbog mjesta prebivališta, porijekla ili nečeg takvog su apsolutno promašena, ako ne i uvredljiva. Da stvar bude gora, u prvom redu napada stoje ona ista imena, koja su šutke promatrala propadanje splitskog kluba, gomilanje dugova i dovođenje preskupih pojačanja. Riječ je o onim istim novinarima, koji su pisali panegirike Grgiću i Svaguši, agitirali za neuspješne sportske direktore, lokalne trenere i preplaćene igrače. Hajduk je previše godina bio talac nepotizma i lokalnih lobija, svojevrsnog kampanilističkog pogleda na svijet. Sve je počinjalo i završavalo “s našima”, onima koji razumiju mentalitet. Upravo su “poznavatelji mentaliteta” doveli do posvemašnje erozije nekad slavne omladinske škole i financijskih dubioza cijelog kluba. Možda je konačno došlo vrijeme da kriteriji postanu sposobnost i znanje. Direktor, trener ili predsjednik Hajduka moraju biti vrijedni, stručni i poslovni ljudi, sposobni donositi bitne odluke na svom polju, bez obzira odakle su.
Hajduk mora konačno stvoriti sustav u kojem neće biti ometan dolazak najsposobnijih ljudi na najodgovornija i najvažnija mjesta u klubu.
Edo Zdravković
