Raos Carić je na ovom istom mjestu pokušao sastaviti svoju listu legendi iz povijesti splitskog kluba. Zanimljiva ideja i vraški težak zadatak, koji je podložan subjektivnom doživljaju, što uostalom i sam autor ističe. No u posljednje vrijeme više od Barba Luke Kaliterne, Bajde ili Ivića, nekolicine stvarnih velikana bogate povijesti, pojam legende se veže za neku drugu i drugačiju skupinu ljudi. I dok se titula prečesto i olako dijelila pojedincima koji je ne zaslužuju (dobar dio je naravno samoproglašen), iskrivljeno je stvarno značenje riječi. Riječ je dobila pogrdno značenje, označujući one koji su na temelju vremena provedenog u bilom dresu umislili vlastitu i vječnu ulogu u povijesti Hajduka. Inflacija je kao i uvijek umanjila vrijednost pojma, a onda dovela i do satiričnog i ciničnog pogleda na nekadašnje igrače, te potpune promjene u značenju riječi.
Le Club c’est moi
Smatrajući eto, da im na osnovu broja i/ili kvalitete nastupa u bilom i plavom pripadaju neka doživotna prava, stvorena je svojevrsna skupina čuvara ideje, ali i ne samo ideje. Klub to su oni. Nekad igrači, postajali bi treneri ili direktori, predsjednici kluba. Igrački dani, kad su bili plaćeni, donijeli su i dodatne beneficije. Jednom kada karijera mine, onda će se vratiti u Split i zaposliti u klubu. Jer to im pripada! Radi li se o ljudima čiji je sustav vrijednosti poremećen ili ne, prosudite sami.
I doista tako je dugo vremena i bilo, bivši igrači bili su sigurni da će postati manje-više što požele. Hajduk je bio tu za one, koji nisu gajili preveliku ambiciju. Nemaš kvalitetu za biti trener u Europi? Nema veze, dobit ćeš neku generaciju djece, skautsku poziciju. Kriteriji kvalitete i stručnosti su bili puno manje važni, ako uopće. Naslov legende je osiguravao radno mjesto. Trud, ponašanje, rezultati…manje-više. Ta oni su legende! I godinama je sve išlo odlično. Poslovi sigurni, nitko ne pita za polaganje računa. Sve dok nije došla “ulica koja vodi klub”.
Novi smjer je naravno nepoželjan, on uklanja prostor za djelovanje u sivoj zoni, oduzima mogućnost za dobro uhodane metode. Utjecaj kafića i politike nestaje, sve je teže živjeti od kluba. Zamislite samo, kriterij bi trebao biti stručnost, educiranost! Često ih se baš može primijetiti po te dvije karakteristike: grupiranje po ugostiteljskim objektima i stranačkim skupovima, odakle se šalju poruke i proglasi o tome kako bi klub mogao i morao funkcionirati. Uz nezaobilazno divljenje političkim mentorima i Gazdi u Maksimiru, uz apstrahiranje stvarnih razloga sunovrata Majstora s mora i vlastite uloge u tom padu. U moru površnosti i nepoznavanja prilika u europskom nogometu nude nam nepostojeće oligarhe i šeike, koji će spasiti klub ubacivanjem milijuna, a njih vratiti u sedlo. Neobična je i ta simbioza legendi i medija, u kojima im potonji daju veliki prostor i pomažu u kreiranju javnog mnijenja. Znate već one rubrike stručni pogled i stručne analize, stručnjaka koji dalje od Dalmacije nisu nikog trenirali, za čijim se uslugama nit ispodprosječni europski klubovi ne otimaju.
“Mrzim ga ja splitskog Hajduka!”
Uz nezaobilaznu ljubav prema klubu, uz koji su stasali, nogomet ih je ipak naučio da je biznis važan. Tako su primjerice dok čekaju na trenerski ili sličan poslovni angažman – oni Hajdukovci, vojnici kluba i ostrašćeni ljubitelji bile boje. Ako dođe slučajno ponuda konkurencije (domaće naravno), onda su profesionalci, a emocija ustupa mjesto logici. Zanimljiv je taj oblik racionalizacije između emotivnog i poslovnog, taj vječni prijelaz iz jednog u drugo stanje, imanentan legendama i onima koji bi to tek trebali postati. Mladići su naravno od malih nogu u klubu, on im je Svetinja. Dok ne dođe bolja ponuda. Onda poput ličinke koja odbacuje čahuru i postaje najljepši leptir, hajdukovci se pretvaraju u profesionalce, koji shvaćaju da je biznis ispred emocije. Dogodi se tu i tamo poneka pogrdna pjesmica o bivšem klubu i rodnom gradu, ali Bože moj, možete li im zamjeriti? Ili roditeljima, koji će u novinama dobiti ogroman prostor kako bi nam objasnili nogometnu suštinu. Životni ciklus ovih leptira trebao bi se zatvoriti na kraju karijere kada bi ih, naravno, trebalo čekati mjesto u Hajduku; kada biznis opet ustukne pred emocijom, kada od profesionalaca opet postanu vojnici kluba…
Edo Zdravković
