Kada se Real Madrid susreo sa Sportingom iz Lisabona, jedan od dvojice najvećih igrača današnjice, Portugalac Cristiano Ronaldo nije slavio gol svom bivšem klubu. “Nisam mogao slaviti. Ovo je klub koji me oblikovao i stvorio i previše ga poštujem da bih slavio. Uvijek će biti u mom srcu!”. Bilo je možda malo i neočekivano čuti nogometaša za kojeg vlada uvriježeni stav da je samodopadni i samoživi egoist kako s poštovanjem govori o Sportingu, o svom bivšem klubu. On koji živi za proslave golova i individualne nagrade, kažu nekad i više nego za klupski uspjeh, iskazao je poštovanje prema klubu koji ga je oblikovao u djetinjstvu, za koji čak nije ni navijao kao dijete. Negdje u tom trenutku, u ispruženim rukama Portugalca pokazao se da iza svog tog blještavila modernog nogometa još uvijek postoji poštovanje, makar natruha čiste i nepatvorene emocije.
Samo mjesec dana prije tog susreta španjolskog i portugalskog kluba, na jednom našem terenu i tribinama trajala je pjesma igrača i navijača riječkog kluba. Ne previše maštovito, ali ritmično i gotovo euforično su odzvanjali stihovi mržnje prema Hajduku, Splitu i Torcidi, na koji su otpozdravljali sa smiješkom dojučerašnji Hajdukovci, dica ponikla u Splitu sa “usađenom ljubavi” prema našem klubu. Od velike ljubavi naravno nije tu bilo ništa, preostalo je samo gadljivo i dodvorničko otpozdravljanje novim navijačima. Ljubav je nestala, a u novoj su se sredini našli spremni dokazivati, ne samo igrački, već i navijački. Od jeftinih poskočica do razgovora u novinama, gdje će pokušati objasniti kako su bili prisiljeni otići iz kluba pogođenog besparicom. I koliko god pokušavali nogomet definirati isključivo kao biznis, a igrače kao kontemporarne plaćenike upravo će primjer Cristiana, modela suvremenog nogometa, pokazati da je moguć i drugačiji pristup, onaj u kojem će uloga profesionalca biti u suglasju sa poštovanjem prema dojučerašnjem klubu, gradu i navijačima. Baš onako kao što hajdučka, naša dica, to očito niti znaju niti umiju. U nedostatku kućnog odgoja zakazala je očito i ta omladinska škola, koja nije uspjela odgojiti igrače, ali ni ljude.
Nažalost u klupskoj povijesti, kao i svi drugi, svjedočili smo odlascima domaćih igrača, naše dice, koja su promjenom dresa odjednom mijenjala svoje stavove, odričući se janjičarski vlastite prošlosti. Stariji se sjećaju prijelaza Jeličića u Croatiju, koji je izazvao pravu emotivnu buru diljem tada izolirane Dalmacije. Dojučerašnji ljubimac smatrao je da zaslužuje više novca i da će to ostvariti u Zagrebu. Povratak na Poljud generirao je pravi koloplet uvreda, skandiranja. Nikada prije i poslije jedan transfer nije izazvao silnu reakciju, mržnju ako hoćete. Stvari bi se dodatno zapalile nakon njegovih patetičnih ljubljenja novog grba i proslava golova, kojim je dodatno provocirao pristalice bilih. Više od 20 godina nakon transfera Jeličić je još uvijek crvena krpa za pristalice Hajduka, dijelom i zbog svojih recentnijih komentara i nastupa. Primjeri poput ovog ili onih iz Rijeke svjedoče, koliko je deklarirana emocija prema klubu uistinu relativna kod većine.
Pokazujući svoje stvarno lice oni su i konačno zatvorili vrata svom eventualnom povratku na Poljud. I zato ne bole i ne smetaju ni skandiranja ni intervjui ni proslave ispraznih likova, ako smo se time riješili “legendi” iz budućnosti. Donedavna ljubav prema klubu, uz koji su stasali, zamijenjena je “profesionalnom” etikom, koja očito u njihovom svijetu znači i spaljivanje mostova, pljuvanje prema prošlosti. Emocija je ustupila mjesto nogometaškoj logici i izdašnijem ugovoru. I nema tu ništa sporno, kad bi samo uspjeli zadržati minimalnu dozu poštovanja prema onima koji su ih do jučer slavili.
Ne radi nas, radi sebe…
Edo Zdravković
