Koliko je samo simbolike zbijeno u te dvije slike, ta dva mikrokozmosa koja egzistiraju jedan do drugoga. Fizički tako blizu, a ideološki prokleto daleko. I nekako je valjda tako i trebalo biti, da se na isti dan javnosti obrate predstavnici Udruge
Naš Hajduk povodom svečanog potpisa ugovora s tvrtkom
Tommy, i da u medije dospije anonimno “pismo” navodne skupine
djelatnika Hajduka, koji se žale zbog najavljene reorganizacije kluba. Dvije slike, dvije različite stvarnosti, dva pogleda na svijet – dva Hajduka.
I dok momci iz Udruge žele učvrstiti aktualni model funkcioniranja kluba po kojem bi
Hajduk i dalje funkcionirao na principu demokratskih izbora, biranjem nadzornika od strane članova kluba, istovremeno “skupina djelatnika Hajduka” šalje
caps lock dopis vijećnicima
Grada Splita, ne navodeći imena ugroženih. Dok tisuće simpatizera, navijača i članova sanja i živi povijesnu priliku da klub konačno i zauvijek otrgnu s lanaca politike i strančarenja, oni drugi se žale da ih žele maknuti s njihovih radnih mjesta koja im pripadaju. Pri tom
pomoć traže od političara, jer valjda im samo oni mogu pomoći? Nemaju oni ništa protiv zapošljavanja, ali ih brine gdje je u cijeloj priči njihovo mjesto?
“Neka novih, ali nas ne dirajte” – kažu zaposlenici. Koliko je u toj samo jednoj poruci sublimirano hajdučke stvarnosti iz posljednjih dvadesetak godina! One stvarnosti po kojoj je
Hajduk uvijek bio tu za od njega uzeti, netko više, netko manje. Možda ne pamtim sve, ali uistinu se teško prisjetiti sličnih mailova i dopisa, makar i anonimnih, dok se klub sustavno uništavao, dok je tonuo na najniže grane, dok mu je sudbina visila o koncu, dok su nestajali milijuni.
Godinama je klub grcao pod okovima politike i loših uprava. Služio je
Hajduk kao moneta za potkusurivanje, dokazivanje moći, ali nerijetko i kao poduzeće za zbrinjavanje. Zapošljavani su pojedinci, a učinak se nije tražio. I koga briga što je travnjak bio užasan, a prostori zapušteni i neodržavani. Koga briga za nedolaske na posao, za bolovanja i izgubljeno vrijeme, poneko piće tijekom radnog vremena… Valjda je njihovo pravo da budu zaposlenici
Hajduka, kluba koji nikada nije radio socijalne slučajeve. Zbog takve politike s vremenom je postajao i postao prava socijalna ustanova, a ozbiljan i uređen klub tek strani pojam. Podatak da je radnicima predloženo da pređu u tvrtku koja je angažirana, i da nitko od njih to nije prihvatio, govori sam za sebe.
“Nema povratka na staro, nema povratka kadroviranju po pogodnosti, pripadnosti a ne stručnosti i to je nešto što nas jako veseli” – izjavili su predstavnici
Našeg Hajduka na konferenciji. I nadam se da je upravo s ovim dopisom jučer simbolički zatvoreno neslavno poglavlje hajdučke povijesti. Navijači, članovi i svi oni kojima je
Hajduk u srcu, kreću na put koji ne nudi nikakvu garanciju. Uličari, neobrazovana omladina, orjunaši i desničari, huligani … svi oni koji će za
Hajduk izdvojiti svoj novac i vrijeme, probat će postići nešto što je izgledalo nemoguće pred nekoliko godina – postati vlasnicima kluba. Zašto? Zato da više nikada ne bi morali ovisiti o političarima i strančarenju. Zato da više nikada ne bi gledali nedovoljno dobre ili nedovoljno stručne pojedince koji će šutjeti dok se
Hajduk uništava – jer je njima i dalje dobro, a s druge strane vapiti za političkim spasom u trenucima kada Hajduk nastoji poslovati kao velik i moderan klub, što navodno i u očima njih samih, jest.
Edo Zdravković
]]>
