Nakon turbulentnog tjedna Hajduk je još jednom zaključio svoju euro avanturu u posljednjim danima kolovoza ne ostvarivši plasman u grupnu fazu. Za razliku od prijašnjih nekoliko godina prilika je bila na dohvat ruke, realna i izgleda. Bliža nego ikad, propuštena u dramatičnom raspucavanju nakon produžetaka. Predstava protiv Maccabija na Poljudu nije bila loša, donijela je nekoliko pozitivnih elemenata, ali konačna nagrada nije stigla. No, ako ikada, sada nije vrijeme za naricanje i plakanje. Onako kako je to činio trener Pušnik nakon katastrofe protiv Rijeke. Upravo je poraz protiv Rijeke na Poljudu ponudio mnogo razloga za glavobolju pristalicama Bilih, a posebno ono što je uslijedilo nakon utakmice. Slovenac na klupi Hajduka neugodno je iznenadio “kuknjavom” o proračunskim razlikama i objašnjenjima o borbi za treće mjesto sa Osijekom. Svježi su i dostupni naslovi iz lipnja kada je prilikom dolaska tvrdio da toga i alibija neće biti, već u kolovozu mijenja ploču. Umjesto neuspjelih poredbi sa Osijekom Pušnik bi trebao objasniti kako to da Stipica i dalje ima prednost pred mlađim i boljim Grbićem? Kojom logikom se vodi on i stručni stožer kada jednog od najvećih vratarskih talenata zadnjih godina uopće ne vide u svojim projekcijama momčadi? Dok očekujemo vjerojatni odlazak Lovre Kalinića u inozemstvo pitanje njegovog nasljednika je puno ozbiljnije od nepotrebnih i promašenih podcjenjivanja Hajdukovog proračuna. Četvrtak je ponudio nekoliko dobrih elemenata, čak je i zadnja linija odigrala bolje, uz par standardnih grešaka, no ostaje pitanje fizičke pripremljenosti. Unatoč odmaranju i rotiranju igrača protiv Rijeke nismo vidjeli dominaciju na trkačkom planu, štoviše osjetio se pad nakon 70-e minute. Je li riječ o trkačkom deficitu ili pak posljedici taktičkog odabira ostavljamo na razmišljanje. Nećemo analizirati ulazak Tudora ni zakašnjelu planiranu zamjenu na kraju produžetaka, ali trener Bilih mora shvatiti da je odgovornost za predstave prve ekipe na njemu, a navijači nisu više spremni slušati alibije. Želimo vidjeti napredak na terenu, želju i trud, trku, ali iznad svega napredak u igri. Prilika dolazi već protiv Lokomotive i svako sljedeće kolo. Za one koji ne budu mogli pratiti, na travnjaku, ali i na klupi nema mjesta u Hajduku. Poraz u prvenstvu je izvukao i standardne neprijatelje modela. Dugo se nisu oglašavali apologeti političkih uprava i uhljebljivanja u Hajduk po prijateljskim kriterijima. Dugo se nisu javljali ni oni kojima je spasonosno rješenje prije nekog vremena bio stečaj splitskog kluba. Nekada uspješni košarkaš, a potom malo manje uspješni poduzetnik i političar Jerkov progovorio je i poručio da je u Hrvatskoj poželjan “Mamićev model” vođenja sportskih klubova! Kao da je uopće riječ o modelu, kamoli normalnom i legitimnom. Izašle su nove poslanice neospornih zagovaratelja neozbiljnih, američkih odvjetnika, onih koji tvrde da je Split u svemu ispred Hajduka. Sasvim je jasno da je Hajduk primamljiv ulagačima i njihovim medijskim slugama, ali i političkim nomenklaturama te da će uslijediti novi tekstovi, neka nova objašnjenja zašto neki novi Mister, zašto neki novi gazda. Pa makar i bez suvislog i razumnog obrazloženja. Vodstvo kluba, ali i svi igrači te zaposlenici moraju biti svjesni situacije i da više nema i ne smije biti mjesta za kompromisne odluke. Na svakoj poziciji u klubu moraju biti najbolji mogući ljudi. Zadržite one koji mogu i koji hoće, za ostale mjesta nema, na terenu i kancelarijama. Sasvim je svejedno. Edo Zdravković
