U srijedu je u Leverkusenu odigrana jedna zanimljiva utakmica, vrlo korisna za shvaćanje modernog nogometa, između domaćeg Bayera i talijanskog Lazija. Rimljani su u taj susret ušli s prednošću od 1:0 iz prve utakmice. Njemci su te večeri na svojoj BayAreni doslovce pregazili slavni talijanski klub i pokazali što se zbiva u sudaru dvije nogometne koncepcije, dva nogometna vremena. Dakle, ne da Lazio nije bio u poziciji proći dalje, nego je jako teško uopće uspijevao spojiti 3mdash;4 pasa na protivničkoj polovici. Ključ je bio u nevjerojatnom, nesmiljenom, vjerojatno najintenzivnijem presingu kojeg igra jedna momčad u Europi danas, posebice u varijanti gegenpressinga, presinga odmah po izgubljenoj lopti. Svakome tko prati nogomet zadnjih 10mdash;ak godina jasno je da je presing postao najučinkovitiji modus defenzivne faze igre i da se duboko postavljena zonska obrana ne može nositi s njim iz niza razloga koje sada nećemo navoditi, jer ovo nije tekst o jednom taktičkom elementu igre, već o aktualnom trenutku u kojem se Hajduk nalazi.
Jasno vam je tko je u ove dvije utakmice Hajduka i Slovana igrao presing, a tko duboko i zonski.Već smo pisali kako nije moguće objektivno procijeniti moć ove Hajdukove ekipe, ponajprije fizičku, a onda i psihološku i taktičku, te da je jedini koji ima pravi uvid u stanje stvari onaj tko je svakodnevno u radu s momcima mdash; trener Damir Burić. Međutim, ako apsolviramo sve njegove odluke stavljajući ih u odgovarajući kontekst objektivnih otegotnih okolnosti koje neminovno postoje, nemoguće je ne postaviti pitanje zašto Hajduk nije zaigrao na sve ili ništa nakon primljenog gola. Bilo je još čitavih 70mdash;ak minuta igre do kraja, a izgubiti 0:1 ili 0:2 uistinu i nije neka razlika. Varijanta igre sa zadnjom linijom na centru i žestokim pritiskom na loptu nakon gubitka iste, ili odmah na začetku protivničkog napada nije jurcanje po cijelom terenu niti ikakvo “divljanje” kako neki predmnijevaju. A ako bi Bijeli takvim pristupom i primili još koji gol, uvijek su se mogli povući i odigrati kako su i odigrali, samo što bi na semaforu umjesto 0:1 svijetlilo 0:2. A eventualni dobitak mogao je biti golem. Teško je objasniti zašto se Burić nije odlučio na ovu varijantu čak i ako su mu sve spoznaje o stanju njegove ekipe govorile da nije realno da takav pristup poluči rezultat. Koliko god mu se uspjeh ovakve opcije igre činio nerealnim, upravo je nevjerojatno bilo očekivati da će mu protivnici sami pokloniti 3 gola i pritom ne zabiti nijedan više. Jer upravo to je ono što se dogodilo nakon 0:1.
Nije problem što se Burić odlučio na ovakav plan igre. Isti ovakav plan igre prakticirao je i na Maksimiru i na Rujevici i u Drammenu i u Liberecu i tada se pisalo o zrelosti i kontroli utakmice mlade momčadi. Ništa drugačije nije Hajduk odigrao ni sada na Poljudu protiv Slovana. Samo je rezultat drugačiji. I to ne mnogo. Ali dovoljno. Objektivno, Hajduk se protiv ekipa koje se same ne zatvore niti ne pokušava nametnuti na terenu, već im svjesno prepušta teren i loptu oslanjajući se na par jednostavnih shema s istom i većinom na individualnu kreaciju svojih najdarovitijih igrača. Kada je protivnik dovoljno koncentriran da ne dopusti kontre i greške, a Hajdukovi napadači ne realiziraju što Bijeli iskreiraju mdash; više nema pomoći, posebice ako protivnik povede. Tada se događa što se Hajduku dogodilo nakon primljenog gola mdash; glavinjanje bez ikakva reda i jasne namjere. Najveći, pa čak bismo rekli i jedini Burićev krimen s ove utakmice je taj što nije bio beskompromisan, radikalan i do kraja jasan u svojim namjerama. Pa se zato i dogodilo da je Hajduk do gola malo pokušavao graditi igru od vratara po travi, pa malo ispucavati i tražiti skok i duel na sredini, a poslije gola je naprosto nestao s terena.
Međutim, koliko god se sada analiziralo razloge ispadanja, suštinski, neće ih se naći ni u manama Hajdukovih igrača (posebice ne onih najmlađih), još manje u Damiru Buriću, pa čak ni u objektivnoj superiornosti Slovana. Sve da je Hajduk i riskirao s građenjem igre pod pritiskom kratkim dodavanjima, sve da je zaigrao visoko nakon primljenog gola, gotovo je sigurno da bi rezultat samo bio još veći u korist gostiju, momčad naprosto ostavlja takav dojam. Ako izuzmemo objektivne poteškoće u vidu manjka vremena za adekvatnu fizičku pripremu i uigravanje ekipe, jedino što ostaje su mane Hajdukovih igrača i igre. Zašto Vlašić ima lošu predaju lopte i zaspe defenzivno? Zašto Balić nema obrambene navike? Zašto se Caktaš ne otkriva dovoljno? Zašto Roguljić sa svojim rješenjima redovito kasni i defenzivno zaspi? Zašto Maloku nema dobre odluke na terenu kad je u posjedu lopte? Zašto Tudoru kao beku svako malo prođe pas s njegove unutarnje strane? Zašto Kalinić ima problema s izlaženjem na nabačaje izvan svoje gol linije? Zašto Sušić uvijek ima 2mdash;3 dodira viška? Zašto Milović ima problema s kontrolom lopte?
Ovakve greške je treneru u seniorima iznimno teško ispravljati, a još teže graditi igru uz njih. Stvar je u navikama koje igrači donesu sa sobom iz rada u mlađim kategorijama. Tehnički, ti igrači nerijetko budu vrlo dobro obučeni, makar onoliko koliko se to doživljava važnim za njihove pozicije mdash; zato Milović i ima problema na lopti, jer se u hrvatskom shvaćanju nogometa baratanje loptom za stopera još uvijek ne poima važnim. Problem je što ti klinci, iako obično znaju i mogu svašta s loptom, ne znaju kako igrati nogomet. Sa svojim žongliranjem mogu u cirkus, za teren i visoki nivo igre neophodno je mnogo više. Nužno je poznavati mehanizme obje faze igre, nužno je znati donositi odluke na terenu, neophodno je znati igrati uzimajući u obzir svoje suigrače i njihovo ponašanje mdash; nogomet je timska igra.
Veliki je problem i često nedorasla konkurencija. Darovit igrač svojim bljeskovima zna i nerijetko može riješiti utakmice HNLmdash;a, međutim, u sudaru s velikim momcima obično ostaje bez lopte. Ako i bude timske igre, ona je najčešće prespora. Ono što često zna biti dovoljno za bodove u našoj ligi, ne samo da nije u Europi, nego nerijetko taj način na koji se utakmica pokuša dobiti mdash; individualno, bude siguran put u propast. Jasno, potpuna zabluda bila bi sada krenuti u stvaranje igrača gdje će prvi kriterij selekcije biti fizička snaga. Inteligencija, vještina i motorika su stavke koje garantiraju kvalitetne igrače sutra, samo s njima treba znati raditi.
Ne pomažu ni treneri u mlađim kategorijama koji što iz svog neznanja što linijom manjeg otpora od najdarovitijih ne traže dovoljno, ne prave kompletne nogometaše od njih, već im puste da se švercaju na svoj talent i individualnu igru.
Nije teško biti trener koji će od svoje momčadi napraviti dupli blok limitiranih, ali fizički moćnih igrača ratnika koje će se teško probiti, a prema naprijed dugim loptama na krila ili fora dvometraša i stokilaša, pa što bude. Međutim, razvijati darovite igrače, spajati ih u sinergijsku cjelinu, da funkcioniraju kao uštimani orkestar gdje igraju jedan za drugog i putuju s loptom u oba smjera mdash; to je već mnogo teže. Ali je neophodno.
Hajduku je krajnje vrijeme da to shvate. Ako Bijeli nisu u stanju ne dobiti, nego odigrati ravnopravno s objektivno jednim od najlošijih protivnika koje su uopće mogli dobiti, što im to govori? Nešto se krivo radi. Hajduk mora prihvatiti zakonitosti modernog nogometa. Obrana se igra presingom. Na pritisak se odgovara timskom pas igrom, a ne nabijanjem lopte. Više nema čekanja nekog Bake Sliškovića da podvali loptu, već kolektivna igra stvara situaciju koja podvaljuje loptu. Lopta ne smije biti vrući krumpir kojeg se jedva čekate riješiti, već ju se šalje tamo kamo je najmudrije i ima najviše prostora. Prostor se stvara dogovorenim kretanjem. Nema više podjela zadataka u ekipi niti ograničenih zona kretanja za pojedine pozicije. Pozicije i uloge nisu jedno te isto, a strpljenje i inteligencija prilikom donošenja odluka prave razliku. Ključ svega je timska igra, kultura pasa ofenzivno i pomaganja u obrani defenzivno. Poštivanje kretanja i postavljanja suigrača mdash; temelj je timske igre. Igra kolektiv, a ne podgrupe igrača, ili još gore mdash; individualci.
Klub ne smije štedjeti na omladinskoj školi. Točno je da je potrebno nadograditi infrastrukturu, međutim, prioritet je stručni kadar. Hajduk mora prije potrošiti novce na dovođenje što je moguće boljih stručnjaka za rad s djecom i mladima, a u što skorije vrijeme i sam ustanoviti svoj inkubator za stvaranje vlastitih trenera od mladih ljudi s darom za razumijevanje nogometa i rad s ljudima, posebice mladima. Ovo zapravo mora biti apsolutni prioritet u stavci trošenje HNK Hajduk Split.
Trenutak je da Hajduk definitivno raskrsti s vremenom u kojem su igrači noći provodili u društvu noći i onda sutra bili na terenu. Ove urbane legende na koje se Splićani strašno pale su najveće zlo koje može postojati za igrače, posebice mlade, a onda i sam klub. Poticati atmosferu neshvatljive neodgovornosti prema klubu, suigračima, a onda i samome sebi naprosto je nedopustivo. A posebice je infantilno uopće ulaziti u rasprave o tome kako i koliko je nesportsko življenje štetno za sportaša i sam rezultat. Takav mentalitet neophodno je mijenjati i zato je dobro da današnji trener to ne tolerira.
Damir Burić je čovjek kojega se sada velikim dijelom neopravdano kritizira, jer problemi su mnogo dublji. Međutim, nije sve crno, naprotiv, Balić, Vlašić, Maloku, Roguljić...nisu ništa manje daroviti nego su bili prije ispadanja od Libereca, samo s njima treba raditi. To je na Buriću. Da od te djece napravi igrače, ne samo nogometno nego i karakterno, jer jedino tako i mogu biti pravi igrači. Da usvoje značajke moderne ekipe koja se ne boji nikoga, a najmanje lopte. Trener mora pronaći način da mu ekipa funkcionira više nego je dovoljno za rješavanje većine domaćih protivnika. Da nadoknadi tu razliku u klasi između domaćeg i ozbiljnog europskog nogometa, da Bijeli budu spremni idući put kad se nađu u euro natjecanjima. To nije jednostavno, ali upravo to je Burićev posao.
Zapravo se njegova nogometna filozofija još ni ne može iščitati, jer je sve što je dosad radio, radio pod nevjerojatnim pritiskom i vremena i rezultatskog bremena. No sada, kada je natjecateljska situacija jasna i ostalo je samo nadmetanje u domaćim natjecanjima, on će moći biti mnogo komotniji u svom radu i imati više vremena za formiranje igre. Već tamo na proljeće će se moći donositi konkretni zaključci o radu tog marljivog stručnjaka. Iznimno je važno da ne podlegne pritisku laičke javnosti, već ustraje na stvaranju mehanizama igre u oba pravca, postupno i sustavno, koliko god treba. Ako treba i pod cijenu rezultata, makar u ovoj svojoj prvoj sezoni. Jer ova momčad Hajduka može mnogo, ne samo bolje, nego i drukčije, moćnije.
Roko Kaliterna
