Hrvati su poznati kao narod kratke, a posebno naknadne pameti. Nakon poraza od Norveške, Niko Kovač je diletant i neznalica, igrači preplaćene balerine koje se ne bore za sveti dres, a prije samo par mjeseci kada je ista ta Norveška razbijena u Zagrebu, Kovač je bio Guardiola u nastajanju, a igrači heroji koji usprkos pokušajima navijača da im napakoste, daju sve od sebe i ginu za sveti dres. Što se zapravo dogodilo u samo nekoliko mjeseci? Kako je Hrvatska od sigurnog plasmana (upitno je bilo samo koliko ćemo bodova imati ispred Talijana) došla do situacije da strepi za odlazak na prvenstvo Europe iduće godine u Francuskoj?
Svi se čude kako reprezentacija s dva igrača Reala i Intera, jednim od najboljih igrača Barcelone, kapetanima Šahtara i Lokomotiva iz Moskve, igračima Juventusa, Monaca i drugih velikana izgubi od igrača Moldea, Rosenborga, Kaiserslauterna. Čemu se čudite, gospodo? Ovako nešto se prvi puta događa? Nismo dosad imali trenerskog početnika na klupi koji uči zanat na reprezentaciji? Nismo gubili od momčadi koje su na papiru manje vrijedna? Sve ovo što se događa rezultat je kontinuiranog nerada, nepotizma i bezobrazluka kojim HNS sustavno uništava hrvatski nogomet. Dugi niz godina, nogometna reprezentacija je poligon za učenje. Najprije Slaven Bilić, zatim Igor Štimac, a evo danas Niko Kovač.
I dok je postavljanje Štimca na izborničku funkciju dočekano s negodovanjem svih osim vrhuške HNS-a, dolazak Nike Kovača pozdravljen je kao da je sam Mesija preuzeo klupu reprezentacije. Naš kapetan, naš ponos, naše srce. Koje je cijeli život živjelo u inozemstvu i prodavalo priču o domoljublju. Ali, eto, jeftina demagogija je oduvijek prolazila kod našeg naroda. Ali, da ne griješimo dušu, možda su pratili njegov rad u juniorima Red Bull Salzburga i mladoj reprezentaciji Hrvatske pa su vidjeli ogroman talent kojim raspolaže. I odradio je Niko ono što je morao. Prošao je Island, plasirao se na prvenstvo i tamo razočarao. Nije razočarao toliko rezultatom (iako se navijači kunu da smo mogli do polufinala), koliko igrom i zamislima. Potpuno promašiti taktiku u ključnoj utakmici koja te mogla odvesti u birano društvo – e, to je već podvig.
Aktualne kvalifikacije odrađujemo korektno. Svi su se digli na noge i sasuli drvlje i kamenje na reprezentaciju nakon remija u Azerbajdžanu i poraza u Norveškoj, ali takvo nešto je trebalo napraviti puno prije. Cijeli kvalifikacijski ciklus Hrvatska ne briljira izuzev utakmice u Italiji, pa čak i onih 5-1 protiv Norveške je više izgledalo kao da je to plod pogrešaka protivnika, nego briljantne igre Vatrenih. Ipak, nepotizam i manjak stručnosti jednom sve mora doći na naplatu. Ovog puta je došlo u sedmom i osmom kolu kada još ima vremena za popravak. Ne ovisi Hrvatska više sama o sebi, ali nemojmo se lagati, Hrvatska će se vjerojatno plasirati na EURO. Na lakši ili teži način, plasman će biti ostvaren. Ali, problemi plasmanom neće nestati. Bit će još veći ako se neke stvari ne počnu mijenjati iz temelja.
Navijači krive Kovača, Kovač igrače koji se ne trude, igrači prebacuju lopticu krivnje nazad njemu, a pravi krivci sjede u foteljama i ložama i smiju se svima nama. I u slučaju pobjede, i u slučaju poraza. Novci na njihove račune sjedaju redovno, plasman na EURO će donijeti još novaca, a narod ćemo umiriti novom smjenom i novim emotivnim preseransom novog izbornika prilikom preuzimanja klupe. Ali, kako im zamjeriti? Pa imaju posla s narodom kratke i naknadne pameti. Tu će odliku pokazati opet za godinu-dvije-tri, a u međuvremenu se čuditi kako to neki Wales ili Austrija napreduju, kako Albanija i Island mogu na EURO, a naši igrači iz najboljih svjetskih klubova strepe u svakom kutku svijeta jer, znate, danas svi igraju nogomet.
Zato, narode, navali. Imamo novog Pedra. Opletite po Kovaču sad kad više nema Strinića. Ivana Strinića, prvotimca Napolija, koji je mjesto prepustio igračima koji nisu lijevi bekovi. Zašto? I to pitajte Kovača i poslodavce mu. Zašto bi za Hrvatsku igrali najbolji kada izabrana vrsta može biti prodajni izlog? Tako nam i treba. Za dvije godine možemo opet generaliti poslije bitke i veseliti se novom početku s novim čovjekom koji će reprezentaciju dignuti u neslućene visine. A dotad…
Toni Perković
