Ponukani nedavnom ponudom (koju je Tomislav Mamić uputio DAB-u) za kupovinu gotovo 10% dionica Hajduka za 10 milijuna kuna, poprilično jasnom i direktnom odbijenicom ministra Lalovca, te glasnom i nejasnom medijskom burom oko tih događaja, odlučili smo posvetiti nekoliko odlomaka temi – vlasništvo i vrijednost Hajduka.
Znamo da je splitski klub privatiziran 2008. godine. No, klub zapravo nije privatan, nego je “narodni” budući da Grad Split drži 56% dionica. Drugi najveći pojedinačni dioničar je Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka (skraćeno – DAB) sa 9,82%. Ostatak dionica drže privatni investitori, od kojih je najveći Jako Andabak sa 5%.
Iz ovih brojki je jasno kako prodaja/kupnja Hajduka može ići samo i jedino preko Grada Splita, ukoliko kupac cilja na većinski udio i potpunu kontrolu nad klubom. Naravno, već i vlasništvo nad 25%+1 dionica donosi značajan utjecaj nad poslovanjem, odnosno omogućuje tom suvlasniku da se bez njegove suglasnosti ne mogu donositi strateške odluke (o promjeni visine kapitala, opozivu članova nadzornog odbora, likvidaciji, spajanju ili razdvajanju društva itd.).
Budući da “Tommy” drži tek 1,86% dionica Hajduka (toliko je kupio kod primarne emisije 2008., moguće da je u međuvremenu kupio neke manje udjele od drugih dioničara), čak i u slučaju kupnje 9,82% udjela od DAB-a, Mamić još uvijek ne postaje značajan igrač u smislu vlasništva i upravljanja klubom (doduše, utjecaj već ima budući da njegov sin sjedi u Nadzornom odboru).
No, postavlja se pitanje koji je cilj ovakve ponude. Pokušaj okrupnjavanja vlasničkog udjela sa tendencijom daljnjeg rasta? Strateško jačanje pozicije za budući pokušaj preuzimanja kluba? Poduzetnički “nos” za povoljnu kupnju ili emotivno razbacivanje novcima u stilu pijanih milijardera? Ne znamo.
Ono što znamo jest cijena koju je gospodin Mamić ponudio DAB-u za njihove dionice. Ponuda – pismo namjere glasila je na 10,3 milijuna kuna, što iznosi 196 kn po dionici, odnosno 60% nominalne vrijednosti. Je li to realna tržišna vrijednost Hajduka?Očito nije.
Tržišna cijena se definira kao ona po kojoj je prodavatelj spreman prodati, a kupac kupiti određeni proizvod ili uslugu. Budući da DAB nije prodao svoje dionice Hajduka po ponuđenoj cijeni, zaključak je kako cijena nije dovoljno visoka. Točnije, ministar financija Lalovac je takvu odluku prezentirao javnosti kroz srcedrapajuću poruku – “Hajduk je neprocjenjiv”. Na to su skočili brojni ekonomski analitičari i znalci tvrdeći kako se ozbiljne odluke kao što je prodaja državne imovine ne bi smjele donositi na temelju subjektivnog stava, odnosno navijački.
Ministar Lalovac i njegovi savjetnici su možda odluku donijeli nakon dubinske analize, možda subjektivno, možda objektivno, ali način na koji je obznanjena je definitivno – politički. “Sve za Hajduk, Hajduk ni za što.” I te fore. Realno, glupo je reči da je neko poduzeće ili klub neprocjenjivo. Isto tako je realno da je Lalovac političar u izbornoj godini, pa je svaka prilika dobro došla za prikupiti simpatije širokih masa. U tom pogledu, ne treba se “paliti” na takve izjave i brinuti velike brige oko Lalovćeve brige u svezi glede državne imovine.
Puno je zanimljivije pročitati novinske napise o realnoj vrijednosti Hajduka u ovom momentu. Financijsko-investicijske računice nekih investitora (ne znamo kojih) govore o 100 do 150 milijuna kuna. Drugim riječima, ukoliko netko želi kupiti sve dionice Hajduka i postati 100%-tni vlasnik, potrebno mu je oko 15-20 milijuna eura. Realno?
Temelj procjene vrijednosti dioničkog društva jest u bilanci. Najgrublje gledano, od ukupne imovine oduzmete ukupne obveze i ono što ostane je kapital, točnije – vlastita sredstva. Na taj način je i Tommy kreirao svoju ponudu (imovina 219,4 mil minus obveze 84,4 mil = 135 milijuna kuna kapitala), s time da je dodatno umanjio iznos s obzirom “na trend poslovanja društva HNK Hajduk, koje godinama posluje s gubitkom, te na daljnju neizvjesnost oko stanja i poslovanja”. Ima smisla.
No, za ozbiljniju analizu potrebno je uzeti u obzir još neke parametre ili stavke. Bilanca HNK Hajduk ne iskazuje vrijednost dva iznimno bitna faktora koji uvelike utječu na cijenu kluba, a to su: a) goodwill i b) igrači.Rekli bi zlobnici – ime je sve što je ostalo od Hajduka. Čak i ako nismo zlobni, možemo reči da je upravo to “ime” – brand, goodwill – najveća vrijednost Hajduka. Vojska navijača, masa onih kojima je klub ljubav, pa još veća masa onih kojima je Hajduk “đir”. Svi ljudi kojima Hajduk nešto znači daju snagu i vrijednost klubu. Tko ima Hajduka, ima i tu masu ljudi iza sebe. Kako valorizirati tu vrijednost? Teško je dati točan iznos, različiti izvori će dati različita mišljenja. Znamo da Hajduk godišnje zaradi oko 5 milijuna eura od navijača, sponzora, tv prava, a te stavke predstavljaju pretakanje neopipljivog (ljubavi) u opipljivo (novac).
U vremenima loših rezultata, daleko od titula, daleko od pravih uspjeha u Europi, ljudi daju novac da bi gledali Hajduka, da bi bili njegovi članovi, da bi se preko njega reklamirali. To dovoljno govori koliki je tržišni potencijal kluba i kolika je snaga imena kluba. Svaki investitor je svjestan kultnog statusa Hajduka u Dalmaciji, i upravo taj status je baza za rast i razvoj.
Zanimljivo je primijetiti kako je ponuda Tomislava Mamića bila niža od knjigovodstvene vrijednosti, što znači da je procjena goodwilla – negativna, odnosno Tommy nije spreman platiti premiju iznad neto vrijednosti imovine poduzeća zbog reputacije, prepoznatljivosti branda, statusa Hajduka u društvu i slično.
Druga bitna stavka koja se ne očituje u bilanci kluba jest vrijednost igrača. U pravilu klubovi imaju određene iznose na poziciji nematerijalne imovine u bilanci, koji predstavljaju odštetne vrijednosti plaćene za igrače. Hajduk takvih vrijednosti nema, budući da već godinama ne plaća odštete po ulaznim transferima. To znači da knjige splitskog kluba uopće ne iskazuju vrijednost momčadi, a svi ćemo se složiti da Hajduk ima momčad koja vrijedi. Samo se nećemo složiti koliko. No, u svakom slučaju potrebno je uzeti u obzir tržišnu vrijednost svih igrača pod ugovorom i nadodati je na vrijednost imovine kluba.
Sada, kada smo u početnu priču uključili goodwill (za kojeg znamo da postoji) i igrače (za koje znamo da postoje), pitanje je samo kojim iznosima se želite igrati. Smatrate da ime “Hajduk” vrijedi 10 milja eura? Više? Moguće… Vrijede li igrači ukupno 20 milja? Više? I to je moguće. Uglavnom, Hajduk definitivno vrijedi više nego što piše u bilanci 31.12.2014.
Još je nešto bitno napomenuti. Tko kupuje nogometne klubove iz čiste želje da ostvaruje dobit – može i puno pametnije investirati. Tko analizira vrijednost nogometnih klubova jednakim metodama kao vrijednost tvornice namještaja, čokolade ili telekom kompanije – također ne zna što radi.
Ili ćete reći da je realnija analiza po kojoj cijeli HNK Hajduk š.d.d. vrijedi kao dva igrača koji igraju u samom Hajduku – Balić i Vlašić?
Ivan Prekratić
