Novinarska praksa takva je da se i dalje u medijima mogu pročitati ocjene igrača – odnosno kako je tko odigrao u rasponu ocjena od 5 do 10 (gdje je 5 najlošija), a uz to uz igrače se veže i opisni komentar koji je ponekad samo jedna riječ (npr. prodoran), a nekad je to kraći opis od pune rečenice. No, koliko takav sustav ocjenjivanja uopće ima smisla?
Slučaj krilo/krilni napadač
Zamislimo da momčad igra u formaciji 4-3-3, a forte joj je igra po krilima, da u napadu ima dva krilna napadača i jednog pravog centarfora koji nema preveliki radijus kretanja, dok su u vezi 2 “box to box” veznjaka velikih trkačkih, ali nešto manjih kreativnih sposobnosti te jedan pravi razigravač. Zamislimo dalje da je trener te momčadi odlučio opteretiti igračima onaj dio protivničke obrane koji smatra slabijim, kako bi stvorio prostor da ubačajima u sredinu proba pronaći centarfora (koji je dobar u igri glavom), ili kroz povratnu loptu s boka pronaći nekog od veznjaka.
Primjer opisnih ocjena
Probojnost tog krila osigurao je tako što bek odlazi visoko nakon čega zajedno s krilom probijaju bok, dok se veznjaci također približavaju toj strani napada. Zamislimo pritom da protivnički bek čuva naše krilo, stoperi paze na centarfora i povratne lopte i zapravo se najviše prostora, odnosno višak igrača stvara kad u napad dođe bek – on je igrač viška. Zamislimo zatim da je lopta često u posjedu krilnog napadača, ali on čeka da dođe bek pored njega ili njemu iza leđa i on ga kratkim dodavanjem izbaci u prostor dovoljan za kvalitetan centaršut. Zamislimo nakon toga da je bek uputio 5 opasnih centaršuteva po poluvremenu (tako je pao i jedan gol), a krilo – niti jedan.
Taktika je upalila, momčad je pobijedila no kakvu bi ocjenu dobio taj krilni napadač? Šesticu uz komentar “nedorečen”? Vjerojatno, iako je igrač zapravo odradio sve što se od njega traži i bio važan kotačić pobjedničke taktike. Inače, ova se taktička postava odigrala na utakmici Roma-Juventus odigranoj prošlog vikenda (pobjeda Rome 2-1) u prvom poluvremenu, kad je krilo (Jago Falque) uz pomoć veznjaka (Radja Nainggolan) otvarao prostor za beka (Lucas Digne) koji je centaršutevima tražio centarfora (Edin Džeko) ili veznjake iz drugog plana (Seydou Keita). Komentari na društvenim mrežama dan nakon utakmice bili su da je Flaque tip igrača “koji puno zuji, ali malo meda daje” jer valjda nije sam prošao dvojicu i centrirao ili zabio gol.
Slučaj centarfor
Posvetimo se sad nešto jednostavnijoj taktici. Iskusan trener postavit će igru tako da protivničku momčad navede u klopku i dobije ih taman tamo gdje želi – na čistini koju je teško braniti. U današnjem nogometu gdje nije neuobičajena taktika 4-2-3-1 (gdje se ponekad igra bez pravog napadača), usamljeni napadač često služi kao onaj koji se izvlači na krilo, vraća duboko po loptu, vrši visoki presing, mijenja pozicije – sve kako bi izvukao protivničke braniče i otvorio nekom prostor za ulazak iz drugog plana. Sportska javnost, kako laici tako i novinari, igrača ocjenjuju uglavnom po tome kakav je kad ima loptu u nogama. Napadač u ovom slučaju može naporno raditi cijelu utakmicu, razbijati protivničke linije samo svojim kretanjem, izvlačiti suparničke stopere, njegova momčad može zabiti 2 gola ubacivanjima iz drugog plana (u prostor koji se otvorio jer je napadač “povukao” stopera za sobom) a da se pritom – “ne sastane s loptom”. Koju bi ocjenu dobio? 5,5 uz komentar “bezopasan” ili “Puno je radio, ali predaleko od gola” jer zadatak napadača je da zabija golove?
Slučaj zadnji vezni
Publika obično voli igrače koji mogu jednim potezom riješiti utakmicu, dodati na neočekivani način loptu koja “para suparničku obranu” ili koji može driblingom nanizati par igrača. Kad je u pitanju zadnji vezni uglavnom se takve igrače smatra “razbijačima” protivničke igre, ljude izraženih “fizikalija” spremih da idu glavnom tamo gdje drugi ne idu kopačkom. I ostale floskule. No, okrenimo priču. Uobičajeno je da na postavljenu obranu bekovi stanu široko, a dva stopera povedu igru i trebaju prenijeti loptu na suparničku polovicu. Ako je ostalih 8 igrača u polju pokriveno, uobičajeni su komentari da “jadna takva momčad kojoj stoperi vode igru”. Pritom zadnji vezni, koji se skriva od lopte, može kod novinara i javnosti proći “lišo” jer eto, nije ništa pogriješio, a onaj koji se vraća po loptu i potom je sigurno odigrava na krilo recimo beku ili daje prvom do sebe (nekom u veznom redu) te služi upravo kao premosnica od stopera do napadačkog dijela – bit će okarakteriziran slabijom ocjenom jer “nije ponudio nikakvo kreativno rješenje” i to unatoč tome što je za sobom povukao jednog veznjaka (otvorio prostor) i sigurnim dodavanjem ponudio rješenje za daljnji nastavak akcije. Unatoč činjenici da loptu prima okrenut leđima pod pritiskom suparničkog igrača.
Takav veznjak zapravo zlata vrijedi, a za mnoge je “nevidljiv” i običan zbog izostanka spektakularnih rješenja. On teško da će dobiti veću ocjenu od onog koji je odigrao lošije, ali je zabio gol (recimo glavom nakon kornera) jer pri ocjenjivanju strijelac nerijetko samo zbog gola dobije ocjenu ili čak dvije više. Što se obrambenih zadataka tiče, uobičajeno je da ako se dogodi kontranapad protivnika, a bek je ostao visoko u protivničkoj polovici da stoper ide na poziciju beka ( zaustaviti igrača koji ima loptu i probija stranu), a zadnji vezni na poziciju stopera (pokušavajući zaustaviti nadolazećeg napadača). Taj, na prvu jednostavan, taktički manevar zapravo u dosta slučajeva ne funkcionira jer zadnji vezni zaboravi ispratiti napadača kojeg bi trebao. U slučajevima kad se to dogodi, te je zadnji vezni na pravom mjestu, protivničko krilo mora tražiti neka druga rješenja (ne samo napadača) pa trud i pravilno postavljanje veznjaka ostaje neprimijećen jer lopta nije došla blizu zadnjeg veznog a da bi on mogao pokazati svoju snagu koja se od njega očekuje – uklizavanje ili nešto slično. Shodno tome, kako nije u fokusu, i ocjena će biti slabija. Možda 6 uz komentar “pouzdan”.
Zaključno, nogomet je prije svega, momčadski sport. Sport koji igraju milijuni diljem svijeta, ali uglavnom na školskim i inim igralištima, na malim terenima, bez pravih treninga i taktike, gdje je jasna razlika između onoga “koji zna” (obično onaj s boljom tehnikom odnosno driblingom) kao i onog koji “ne zna” (dodaje prvom do sebe u najboljem slučaju), a rijetko tko gleda što radi netko od igrača na terenu kad lopta nije u njegovim nogama ili u blizini. No, istina je da na vrhunskom, prvoligaškom nivou, cijela momčad mora bit kompaktna i svaki igrač ima svoj zadatak – pa makar to bilo da kao krilo na sebe veže beka otvarajući prostor time za svojeg suigrača. Prostor koji je dovoljno iskoristi dobrim dodavanjem na svega par metara udaljenosti, prostor koji ne treba osvojiti spektakularnim driblingom, ali ga treba otvoriti sigurnim i pravovremenim dodavanjem koje izgleda prilično jednostavno. Ocjenjivanje pojedinaca pritom zapravo ne objašnjava što se dogodilo nego upravo suprotno, navodi na pogrešne zaključke o ovoj divnoj igri.
Veljko Tomić
