Hajdukova duga cesta ima više odvojaka. Kao i ona svakog nogometnog kluba. Postoji puno sekcija na tom putu koji čine cjelinu i daju konačni uspjeh. Danas, u vrijeme Interneta i navijačke informiranosti, prilično je jasna pozicija svakog u ovom procesu. Samo, gledamo li je svi jednako? Svatko od nas ima objektivno i subjektivno mišljenje, a mi smo probali sastaviti sukus odgovornosti za trenutni Hajduk:
TRENER
Burić je studiozan trener. Onaj tko razumije nogomet dublje, Burić traži od igrača organiziranu igru. Prvo poluvrijeme protiv Osijeka je to i pokazalo. Igrači razvučeni na točno određene udaljenosti, posjed lopte, ali … nedostaje kvalitete igrača za takvu igru. To dovodi do toga da umjesto okomitosti put naprijed i brzine predaje lopte, Hajduk ima okomitost put natrag i uplašenost od greške. Beskrajno dodavanje u širinu, koje nije ni loša opcija ako se na drugoj strani ide brže i okomitije. Dapače, poželjno je. Samo šta kad se na tom putu okretanja strane opet loše primi lopta izgubi se prednost. I onda kad takvu alibi igru igra i najplaćeniji igrač, Milić, od kojega mlađi očekuju kvalitetu i odgovornost, pa i ono što znaju zaborave. Zašto to radi Milić, nama je nepoznanica, ali moguće jer je svjestan da nije u dobroj formi i stoga nema sigurnosti s loptom te teško “probija” igrača. Na koncu i njemu treba pomoć u igri koju trebaju i mladi, a njemu su pomoć upravo ti mladi koji to isto očekuju od njega. Zatvoren krug.
Logično pitanje koje se tada postavlja je, nije li trener tada u krivu? Do kada će čekati Milića, ozlijeđene igrače i inzistirati na ovakvoj, studioznoj igri, koja je, sa svime gore spomenutim, dosadna i spora?
Drugi treneri u ovakvim situacijama posegnu za jednim do dva napadačka “panja”. Stave ih u napad i ispucaju lopte na njih. Vezni red se pokušava pridružiti i tako se stvara napad. Više stihijski, ali puno ljepše za gledati s tribina jer se stvaraju prilike, pa nije dosadno. Naravno, to donosi i brojnije i opasnije kontranapade protivnika, a na Hajdukovu obranu to bi mogao biti dodatni uteg. Hajduk uz sve to i nema dva “panja” u napadu. Odnosno, nema dovoljno kvalitetne napadače. Kada je to bio Ohandza, Burić ga je koristio i odmah se vidjela ta okomitost. Kada je to bio Maglica, Burić se radije opredijelio za Vlašića na lažnoj devetci.
Poseban segment je obrana. Limitiran igrač je ograničen stvaralačkim mogućnostima, ali ne znati igrati obranu, ne znati se postavljati, oduzimati loptu bez prekršaja, jadno stajati na terenu kao da hodaš po jajima je NEDOPUSTIVO. I to se uči u omladinskoj školi, ali ako i propustiš tada to možeš i moraš naučiti u seniorima. Upravo dobrom obranom možeš i moraš nadoknaditi neznanje. Oduzimanjem lopte u pravom trenutku daje mogućnost napada na nepostavljenu obranu pa svoje tehničko neznanje nadoknađuješ ukradenim vremenom i širim prostorom.
Dakle, Burića se može i ne mora kriviti. Samo treba točno znati za što ga se krivi. Burić pokušava većinu igrača naučiti osnovnu školu nogometa, ono što nisu u mlađim kategorijama naučili. Igračko pozicioniranje je tu ključno. I tu se gubi dosta vremena. Pitanje je hoće li igrači ikad naučiti ili će se trebati dovoditi kvalitetnije. Druga stvar je psihologija. Može se sve sve navedeno igračima ispričati i naučiti ih, ali ako nema dobre psihičke pripreme sve zaborave nakon prve greške.
IGRAČI
Igrački kadar je oskudan, mnogi igrači nemaju osnovnog nogometnog znanja, a mnogi nisu do nedavno igrali seniorski ni prvoligaški nogomet što bi im pomoglo u igri. Uz sve to puno je ozlijeđenih. Orkestar je još uvijek raštiman. Jedino dobro je što ne koštaju previše, iako je i to relativan pojam, jer ako ti netko ne daje što treba onda je i 1 kuna je previše, ali kako smo gledali Hajduk u sličnim igračkim izdanjima i s istim i gorim rezultatima, a s višestruko skupljim igračima, pohvalno je što se barem više ne ugrožava financijski opstanak kluba. Što je neizrecivo gore od samog izostanka sportskog rezultata.
Ima još jedno neodgovoreno pitanje o igračima – neki od njih s vremenom počinju na terenu izgledati lošije u odnosu na stanje u kakvom su bili prilikom dolaska u klub – recimo Maloku? Zar nije pogubna činjenica da je Eros Grezda iz Lokomotive izgledao kao nogometaš lige petice pored Hajdukovca? Maloku je u međuvremenu u Hajduku promijenio nekoliko trenera i šetao iz A i B momčadi.
Nekada su, gledajući sa strane, nejasni kriteriji po kojima recimo posuđeni Roguljić igra ispred Balića, Juranović je igrač za sve pozicije, a Bencun odjednom završi na zadnjem veznome. Pa zatim Vojković koji je trenutno prvotimac, a nije vođen na pripreme (iako su kod njega vjerojatno razlog pregovori oko ugovora). Zatim tu je napredovanje Kalika praktički bez priprema i u samo par treninga do prve momčadi, a kad smo kod priprema na njih ode stoper Franić, a trenutno s prvom momčadi igra Šimić? Jasno je da struka ima svoje razloge, ali ovakve stvari bude pitanja među navijačima o strategiji i odgovornosti onih koji donose odluke o sudbini igrača, a sigurno sve navedeno negativno utječu i na psihu samih igrača.
Igrači su takvi kakvi su. Trener mora vidjeti kome dati šansu i kako ih motivirati. Većina malo košta, ali malo i daje. Dovoljna je usporedba s drugim klubovima HNL-a, ako se vratimo na budžet, a Hajduk, ne zaboravimo, ima 6 milijuna eura troška. Zašto i toliko davati za nekvalitetu koja ugrožava i ono kvalitetno što imaju?
SPORTSKI DIREKTOR
Prilično ograničenih sredstva (bez odštete) teško je kupovati, stoga se svi pitaju nije li vrijeme da se počne i trošiti? Dosadašnja iskustva nas uče da s malim budžetima se povećava mogućnost kupnje robe s greškom, koja se, istina u rijetkim slučajevima, da ispraviti.
Prošlo je vrijeme, ako je ono iskreno ikada i postojalo, kada se u Hajduk dolazilo samo iz ljubavi. Dječački snovi svakako DA, ali u snove se upliću roditelji i menadžeri, iskrive se vrijednosti i stvarnost. Stoga je umješnost dovođenja igrača i prepoznavanje kvalitete nužna.
Dobar posao odrađuje skautska služba – veliki broj igrača se pronalazi i nismo primijetili niti jedno kvalitetno ime u omladinskim školama ili nižim ligama koje je promaklo s radara Hajdukove skautske službe – druga je stvar jesu li u klubu uspjeli dogovoriti dolazak navedenog igrača. Svjedoci smo da je i jako puno igrača dovedeno u klub upravo kao popune i potencijali za omladinsku školu, te B momčad. Jedna detaljnija analiza koju planiramo raditi dati će odgovore može li se i koliko bolje.
Posebna rubrika je omladinski pogon – svjedoci smo da pojedini igrači koji izađu iz nje nemaju ni osnovnu nogometnu “pismenost”. Sportski direktor je u svojim planovima naveo osnaživanje omladinske škole i taj proces se odvija – rezultate ćemo vidjeti tek za koju godinu. Kao što danas vidimo da se Hajduk B, koji bi trebao biti poligon za prijelaz u seniore, pojačava s igračima koji nemaju veze s školom Hajduka. Nije li to pravi pokazatelj neuspjeha omladinske škole od prije par godina(da ne bi bilo zabune, ne sadašnjeg vodstva, nego prvenstveno onoga od prije par godina), dok su igrači koje se pronalaze za B momčad i preko nje pronađu i put do prve momčadi upravo direktan pokazatelj uspjeha sadašnjeg rada skautske službe? U svakom slučaju i ovdje će biti potrebna jedna detaljna analiza i poseban tekst kad za to dođe vrijeme.
Od aktualnog igračkog kadra sportskom direktoru može se zamjeriti nedostatak napadača. Odnosno Hajduk ima napadače, ali ih trener Burić ne koristi. Što prije upućuje na problem sportskog direktora, nego trenera. Od rujna prošle godine i ozljede Ohandze igra se bez napadača. Prijelazni rok koji je za nama nije iskorišten da se taj problem riješi. Nico Velez, bilo je očito i prilikom njegova predstavljanja na našem portalu, nije klasični napadač. Ako su se i prije dolaska Arteage u Split mogle pronaći izjave njegova menadžera kako mu se ne dolazi preko Jadrana, vjerujemo da su i u klubu takav problem mogli na vrijeme prepoznati – a ne imati napadača koji ima 10 do 20 golova u svojim nogama, ali i 0 na kontu voljnog momenta (barem prema informacijama koje dolaze iz kluba). Unatoč optimističnim najavama liječničke službe čim se Ohandza nije pojavio na pripremama bilo je jasno da bi ozljeda moga i dulje trajati. Zašto i dalje igramo bez napadača? Pitanje je na koje nemamo odgovor.
Svaki nedostatak novca traži neophodno veće znanje, u Hajduku na tom putu ne smiju odustati, ni posustati. Znanje je jedino što će raditi razliku, jer novaca nikad nećemo imati kao klubovi Lige petice koji bi nam trebali biti uzor.
LIJEČNICI
Što se događa u tom segmentu, isto nije jasno. Oporavak igrača kao da traje predugo. Ohandzu, treba napomenuti, liječe njemački doktori. Možda je problem samo dojma, a bez detaljnijeg pregleda liječničke službe i igračkih zdravstvenih kartona teško je postaviti i pravu dijagnozu.
UPRAVA
Uprava, točnije Marin Brbić, određuje kojim putem krenuti s obzirom na stanje financija. Stoga je njegova odgovornost što odličnim odlaznim prijelaznim rokom nije odmah pokrenuo i dolazni dio (pri čemu se slažemo da odličnim smatramo ulazne financije, dok je ostalo podložno raspravi). Koliko je bilo pametno čekati šest mjeseci i novi prijelazni rok? Planovi u klubu trebaju postojati i za davanje gasa potrebno je samo uliti benzin, a to su financije. Ne gubi li se nepotrebno šest mjeseci u kojima su se mogli neki igrači i uigrati za novu sezonu?
Ako se uzme u obzir da se sljedeća sezona priprema u zimskom prijelaznom roku, onda je očito da Hajdukove pripreme za 2016/2017. debelo kasne. Popravni rok je uskoro, a konačnu ocjenu davati ćemo već na kraju ljeta. Samo što će tada biti kasno.
Da smo u pravu oko analize kada kreće priprema nove sezone pokazuje i gdje je klub bio prošle godine u ovo vrijeme – doslovno pred raspadom jer se čekalo šest mjeseci predugo s dovođenjem novog trenera. Burić onda nije uspio u kratkom roku složiti momčad i ući u Europsku ligu. Ove godine imamo trenera, ali nemamo gotov igrački kostur – kada tome pridodamo da će se sigurno nekoga prodati na ljeto situacija ne izgleda ružičasta, a alarm već vrlo glasno svira.
Moguće da je cijela ova kritika mogla biti i u odjeljku sportskog direktora, ali s obzirom da je Vučević već treći sportski direktor u mandatu Marina Brbića, jasno je da ako najbitniji dio kluba – proizvodnja igrača i rezultata – ne daje očekivane rezultate, da nakon trećeg voditelja proizvodnje treba postaviti pitanje odgovornosti i kapetana broda.
Zbog skoro 30.000 članova, te financijske stabilizacije više se nitko ne smije pokriti pepelom i sakriti od odgovornosti.
ČLANOVI
Najsvjetliji dio Hajduka. Prepoznali su trenutak koji je bitan. Prepoznali su da sportski rezultat nije ključan za voljeti klub. Naravno da bi svi htjeli da je Hajduk svjetski prvak, ali nije. Članovima je Hajduk svjetski prvak u srcima, bez obzira na trenutnu upravu, igrače, trenere, koji odlaze i dolaze. Članovi su i prepoznali da nema te veličine klupske legende koja sebi može uzeti za pravo da je veći od Hajduka ili da je predodređen za voditi Hajduk. Mnogi su imali priliku i prokockali su je za osobne interese ili svojim znanjem nisu pokazali da su dovoljno dobri. I tako mora biti u sportu. Nitko nije vječan u Hajduku, nije to ni Brbić ni Burić ni Vučević ni igrači, svi snose zasluge za svoje uspjehe, ondosno odgovornost za neuspjehe u radu. Samo Hajduk živi vječno. I članstvo u Hajduku. Članstvo je ona snaga koja se može boriti kontra svih kraljeva i careva, kontra svih Mamića i Vrbanovića, kontra svih sudačkih organizacija. Dok je tako nema straha pa ni za ovako loše predstave Hajduka kao protiv Osijeka.
Za primjer uvijek treba gledati najbolje. Njemačku. Kouml;ln.
2011/2012 Kouml;ln ispada iz Bundeslige, prosjek gledatelja 47.482, popunjenost stadiona 95%
2012/2013 Kouml;ln u 2.ligi, 5.mjesto, prosjek gledatelja 40.668, popunjenost stadiona 81%
2013/2014 Kouml;ln prvak 2.lige, prosjek gledatelja 46.235, popunjenost stadiona 92%
2014/2015 Kouml;ln 12.mjesto, prosjek gledatelja 48.329, popunjenost stadiona 97%
2015/2016 Kouml;ln 10.mjesto, prosjek gledatelja 48.217, popunjenost stadiona 96%
Članstvo i dolazak na stadion, bez obzira što nekad “mrzimo” svakog igrača, trenera, sportskog direktora, liječnika, člana uprave, čistačicu, nečistu sjedalicu, brojač karata, vjetar, kišu, teren, ULTRA festival, Dinamo, HNS, UEFA-u, FIFA-u, suce, sudačku organizaciju, delegata, novinara …. Jednostavno, NE SMIJU biti upitni. NIKAD.
Samo tako Hajduk živi vječno.
Renato Čupić
