Po prvi putu povijesti na veliko natjecanje su se plasirale i Republika Irska i Sjeverna Irska. Eventualni susret dvaju timova u kasnijoj fazi natjecanja probudio bi mnogo emocija, posebno na sjeveru.
Nakon susreta sa Bosnom i Hercegovinom postalo je jasno da će po prvi put u povijesti Zeleni Otok imati dva predstavnika na završnici jednog velikog, nogometnog natjecanja. Nakon što je to već ranije izborila Sjeverna Irska, nogometna reprezentacija Republike Irske pobjedom je na domaćem terenu također dospjela na završnicu EP-a, drugu zaredom. I dok posljednjih mjeseci slušamo i čitamo o sukobima na Bliskom Istoku, o ratu u Ukrajini, jedan je sukob, na sreću, postao dijelom povijesti i sjećanja.
Oni stariji sjetit će se vijesti i novinskih izvještaja iz 70-tih i 80-tih godina prošlog stoljeća. Gotovo da nije bilo dana bez javljanja iz Belfasta ili (London)Derija. Vijesti o sukobima, bombama i poginulima bile su europska svakodnevica punih 30 godina. Prema različitim izvorima u sukobima u Sjevernoj Irskoj u razdoblju između 1969.-2001.godine, poznatom i kao “Troubles“, živote je izgubilo više od 3500 ljudi. Sukobi irskih nacionalista, lojalista i britanskih snaga službeno su završeni Sporazumom na Veliki Petak 1998.godine, no posljedice se još uvijek osjećaju. Posebno na dane “marševa”, koji obično obilježavaju povijesne pobjede/poraze, ovisno s koje strane se gleda. No sve ostaje daleko od pucnjave i bombi, koji su tako dugo obilježavali povijest sjevernog dijela Smaragdnog otoka.
Situacija u Sjevernoj Irskoj složena je i teško se može objasniti u jednom tekstu. Ipak u nogometu se polako osjeća normalizacija, a atmosfera na nogometnim stadionima domaće lige dokaz je evolucije sjevernoirskog mirovnog procesa. Daleko je to od idealnog i klubovi su još uvijek jasno podijeljeni prema nacionalnom/vjerskom ključu. Tako se primjerice zna da je Linfield FC protestantski klub, čiji su navijači istovremeno redovni na utakmicama Rangersa, dok je Cliftonville predstavnik irske/katoličke zajednice, čiji će navijači uvijek odabrati Republiku i Celtic.
No, iako su sukobi prestali, a oružje utihnulo i danas se osjeća podjela u društvu, a mnogi Irci (katolici) na sjeveru, ne osjećaju reprezentaciju Sjeverne Irske kao svoju. Vidi se to još po upisima na društevnim mrežama, ali i iz nekih otočkih medija. Podrška timu, kojeg sada vodi Michael O’Neill dolazi mahom iz redova unionista/lojalista, onih koji vlastiti identitet vide kao britanski ili u najboljem slučaju sjevernoirski. Windsor Park je stadion na kojem svoje utakmice igra reprezentacija, a taj stadion za mnoge Irce ostaje simbolom starog vremena. Na Windsor Parku su se vijorile Union Jack zastave, pjevale sektarijanske, protuirske pjesme i slavile protestantske paramilitarne skupine. I dan danas taj stadion budi loše uspomene dobrom dijelu populacije. Onom dijelu populacije, koji je odrastao navijajući za Republiku Irsku, osjećajući se Ircem, koji ima samo jednu domovinu.
Jedan je susret dviju reprezentacija istog imena ostao u pamćenju, bila je to godina 1993. kada su se ekipe susrele u kvalifikacijskoj skupini za odlazak na SP u SAD-u. Sjeverna Irska izgubila je sve šanse za plasmanom, kada im je u goste došla Republika, kojoj je odgovarao i remi. Sjeverni Irci su poveli, a njihov je izbornik i nogometna legenda Billy Bingham uz aut liniju dirigirao prepunim Windsor Parkom, koji je odjekivao antikatoličkim pjesmama poput Billy Boys. Republika je uspjela izjednačiti i otići na SP, gdje je ubilježila jedan dojmljiv nastup, začinjen pobjedom nad Italijom.
Danas je situacija bolja u odnosu na 1993.godinu. Kampanja “Football for all” imala je za cilj ukloniti sektaške podjele i pojave sa stadiona i približiti podijeljene skupine. Nogometni savez Sjeverne Irske (IFA) pokušava formirati i oblikovati novu i drugačiju publiku. Pazi se doslovno i na simbole pa se navijače potiče da na utakmice dolaze sa zeleno-bijelim šalovima i obilježjima, a ne više zastavama Union Jacka ili Glasgow Rangersa. Poneki (doduše rijetki) dres Sjeverne Irske može se vidjeti u nacionalističkim kvartovima Belfasta, što je donedavno bilo nemoguće, a sve je manje i uvredljivih pjesama i zastava na tribinama. No bez dvojbe u navijačkom smislu katolički dio Sjeverne Irske uvijek će odabrati Republiku, kao što i dobar dio igrača sa sjevera nakon što napune 21 godinu izaberu igrati za Republiku. Upravo je to i jedan veliki kamen smutnje između dvaju Saveza, no Sporazum iz 1998.jasno je omogućio stanovnicima da odaberu britansku ili irsku putovnicu. Isto tako mnogima s druge strane smeta i himna “God Save The Queen”koja se izvodi uoči utakmica Sjeverne Irske. U mnogim sportovima je došlo do ujedinjenja te se Irska natječe pod jednom zastavom no u nogometu će to očito ići puno teže, iako inicijativa za ujedinjenjem postoji.
U svakom slučaju EP, koje je pred nama, moglo bi u završnici ponuditi susret dviju reprezentacija istog imena, istih boja. Dvije Irske mogle bi se susresti u nastavku natjecanja. Hoće li uopće doći do susreta ovisi ponajprije o volji ždrijeba i UEFA-e, koja se čini nastoji izbjeći i ovaj susret u grupnoj fazi natjecanja. Bio bi to susret koji bi definitivno uzburkao strasti u Belfastu, (London)Deriju i drugim gradovima te jasno ocrtao podjelu među zajednicama, koje pokušavaju živjeti mir nakon desetljeća sukoba. .
Edo Zdravković
