Ana Marija Kalamiza, djevojka iz Beljevine (općina Đurđenovac kraj Našica) prošla je tijekom gotovo desetogodišnje nogometne karijere sve o čemu jedan nogometaš/ica može sanjati. Naravno, kada je u pitanju ženski nogomet, put od prvih nogometnih koraka do uspješne karijere izazov je koji, u odnosu na nogometni put muških kolega, zahtjeva enormna odricanja i veliku dozu entuzijazma.
Prošle sezone 1. Hrvatske nogometne lige za žene, u dresu ŽNK Split, bila je najbolja napadačica s 33 postignuta pogotka u 17 nastupa, čime je ujedno postala i prvi najbolji ligaški strijelac iz redova Splita u povijesti tog kluba.
Tijekom prvenstvene pauze nastupa za ŽMNK Almunus na prvom futsal prvenstvu za žene. Na prvom od tri prvenstvena turnira, održanom u Zadru, ponovno je briljirala te uz odigranu utakmicu manje dijeli drugo mjesto strijelaca sa 5 pogodaka u dosadašnjem dijelu prvenstva. Zabila je i najviše golova na zimskom dvoranskom prvenstvu održanom u siječnju ove godine, i dugo vremena slovi kao jedna od najboljih ženskih golgeterica u državi.
Ljubav prema nogometu razvila je zahvaljujući ocu koji je bio nogometni trener:
– Da, nogometom sam se počela baviti zahvaljujući tati, on je bio trener u klubu. Počela sam sa 7 godina igrati sa dječacima, te nedugo nakon toga sam igrala za ŽNK “Osijek”. Provela sam u Osijeku 7,5 godina. Uistinu smo bili dobra i talentirana generacija . Zajednički smo ostvarili brojne uspjehe od prvog mjesta u Hrvatskoj do igranja Lige prvaka. Zaista, svi ti naši dobri rezultati su doveli do toga da sam dosta sezona za redom bila najbolji strijelac Hrvatske. Nakon godina i godina u Osijeku, na poziv trenerice “Splita” Petre Mandić Jelaske došla sam igrati za ŽNK Split s kojim sam ostvarila odlično 2. mjesto i ponovila status najboljeg strijelca Hrvatske. Ovim putem bi se zahvalila suigračicama i trenerici Petri na našem zajedničkom rezultatu.
Smatra da se stanje u domaćem nogometu popravlja te da će u budućnosti biti još bolje. Odnos prema ženskom nogometu u drugim europskim državama pak smatra primjerom koji treba slijediti ako se želi raditi kvalitetno i profesionalizirati sami sport:
Kalamiza, na slici lijevo
– Financijski su to vidljive razlike, međutim ne u toj mjeri da možeš živjeti od zarađenog novca i nakon prestanka igranja nogometa poput muških kolega. S druge strane u većini eruopskih država se jednostavno više ulaže u ženski nogomet i sam pristup treninzima, strukovnom odabiru je puno kvalitetniji. Jedan Spartak iz Subotice je klub koji prati europske trendove u ženskom nogometu, razvijaju se enormno isključivo jer ulažu u svim segmentima. Na sličnoj razini je i slovensko Pomorje. Kod nas pak ima puno prostora za napredak i vidljivo je da se na tom polju radi. Dosta toga se promijenilo na bolje otkada sam se počela baviti nogometom, ali ostaje činjenica da druge europske zemlje više ulažu u ženski nogomet. Veća podrška se daje i ženskim trenericama, što kod nas i nije baš slučaj. Inače smatram da bi se boljim uređenjem i kvalitetnijom podrškom ženskom nogometu naša reprezentacija dovela u status jedne od europskih velesila iz jednostavnog razloga što je talent koji cure u ovoj državi posjeduju ogroman. Sigurno da bi se situacija mogla promjeniti kada bi svaki muški klub morao imati svoj ženski klub.
U slobodno vrijeme nogomet prati koliko joj obaveze dozvole:
– Najdraži nogometaš mi je Zlatan Ibrahimović, pa zbog te činjenice i njegov PSG pratim češće od ostalih klubova. Sviđa mi se njegov stil igre, a i karakter. Najdraža njegova izjava mi je ona prilikom dolaska u francusku ligu kada je izjavio da je točno da on ne zna ništa o tamošnjim nogometašima, ali da je siguran da oni znaju tko je on.
S obzirom na stanje u hrvatskom nogometu, upitali smo je za njeno mišljenje o tome zašto cure u hrvatskoj pristupaju il odustaju od nogometa, imaju li podršku okruženja u svojoj odluci da se bave nogometom:
– Sve cure koje su počele igrati nogomet, to rade isključivo iz ljubavi. Ono što se događa sve češće jest da se cure nalaze u situaciji da na dan utakmice moraju ići raditi i ne mogu doći na utakmicu. Ukoliko cure ne uspiju uskladiti svoje obaveze najčeće su primorane raditi i ne stignu se više baviti nogometom. Dosta puta mi se dogodilo da se ne mogu odazvati pozivu u reprezentaciju jer moram raditi. Voljela bi da je to drugačije, al želje su jedno a mogućnosti nešto sasvim drugo kada je u pitanju ženski nogomet. Što se reakcije društva tj. Okoline na moju odluku da se bavim nogometom tiče, moram istaknuti da sam i od prijatelja i od kolega s posla uvijek imala i imam veliku podršku. S velikim uzbuđenjem prate moje rezultate i to me zaista raduje i mnogo mi znači. Tu su naravno I moji roditelji kojima sam zahvalna na svoj podršci koju su mi pružili jer bez njih sve ovo što sam postigla u karijeri ne bi bilo moguće.
Planovi za budućnost nakon nogometne karijere vezani su, naravno, uz nogomet:
– Trenutačno sam treća godina Kineziološkog fakulteta u Splitu, studiram kineziterapiju za koju smatram da ima veliku budućnost u sportskoj primjeni i želim to završiti. Također polažem ispit za trenera, imam još jedan ispit za B licencu, nakon nje planiram nastaviti se educirati koliko god mogu u tom smjeru. Želim nastaviti s nogometom i nakon igračke karijere jer ga volim i ne mogu si zamisliti život bez nogometa.
Za kraj smo popričali o medijskoj zastupljenosti ženskog nogometa i njenom razmišljanju o njegovoj budućnosti:
– Želja svih nas koje igramo nogomet jest da mediji preuzmu još veću ulogu. Sigurna sam da će se situacija u dogledno vrijeme i popraviti. Trenutačno lokalni mediji pristojno prate lokalne klubove, al vjerujem da će uz bolju organizaciju unutar samog ženskog nogometa doći i do kvalitetnije medijske zastupljenosti na državnoj razini. Primjer toga je i prvo futsal nogometno prvenstvo za žene koje je s obzirom na ostala događanja u ženskom nogometu dobilo zavidan medijski prostor. Nadam se da će stvari po tom pitanju nastaviti ići u tom smjeru, dakle na bolje.
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za pluralizam u sklopu projekta “Ilegalne potpore u sportu, “legalne potpore” u diskriminaciji.”
