Modri su prolaskom Moldea osigurali devetu uzastopnu jesen u Europi, što je već tada bio lijep uspjeh. Nakon neviđenog pomora favorita u 3.pretkolu Lige prvaka, domogli su se statusa nositelja u playmdash;offu što im je donijelo najlakšeg od mogućih protivnika mdash; albanski Skenderbeu. Dvomeč u kojem Dinamo nije imao pravo na krivi korak, odrađen je vrlo uspješno, s 2 rutinske pobjede uz gol razliku 7mdash;2. Bilo je to i više nego dovoljno za novi ulazak u elitno europsko klupsko natjecanje, prvi nakon sezone 2012/2013. Grupa s Bayernom, Arsenalom i Olympiakosom sasvim sigurno ne ulijeva nadu za bilo kakav opipljiviji doseg. Višemdash;manje svi su složni da se Dinamo treba potući s Grcima, a protiv Topnika i Bavaraca sačuvati obraz. Teško je očekivati bilo kakvu berbu bodova, realnost je takva da se za svaki osvojeni bod, mirne duše može otvoriti najskuplja boca u klupskim vitrinama.
Prije svega, Dinamo i dalje nema čvrstu i homogenu obranu, a od tog se segmenta gradi svaka ozbiljna ekipa. Najbolji stoper s klupskog rostera, Gordon Schildenfeld, još uvijek je ozlijeđen. Bez njega teret pada na trio Sigali mdash; Taravel mdash; Šimunović. Na stranu što su svi po redu jako skloni pogreškama, i što nijedan od njih, realno, nije materijal za neutralizirati napade Bayerna ili Arsenala, pa čak i Olympiakosa, glavni problem je, što, i nakon 14 utakmica ove sezone, Dinamo nije ustalio formaciju zadnje linije, a samim time niti iskristalizirao standardni stoperski dvojac, odnosno trojac. Prečesta lutanja između formacije s 3 i 4 igrača u zadnjoj liniji nipošto ne mogu doprinijeti uigravanju obrane, što smo jasno mogli vidjeti protiv Moldea.
Drugi veliki problem je pozicija vratara. Nevjerojatno je da Eduardo i dalje ima prednost ispred Ježine, jer nakon toliko “pacerskih” golova, Ježina je morao dobiti priliku u kontinuitetu, pogotovo jer je, u ono malo vremena između vratnica, pokazao vrlo dobra izdanja. Ovako će modri puk sa strahom dočekivati svaki protivnički izlet u zonu udarca.
Napad je, barem zasada, najjače oružje Dinama. Tu ordiniraju tri velika talenta, Ćorić, Pjaca i Rog, te možemo reći kako su svi opravdali svoje minute ove sezone. Dobra je vijest što se, konačno, i El Hilal Soudani lagano budi iz zimskog sna, jer ostao je popriličan dužnik u proteklom razdoblju. Pozitivna je i reakcija Hodžića, zbog čijih partija donedavno nedodirljivi Henriquez pomalo strahuje za svoje mjesto u vrhu napada. Problem je u srcu veznog reda, jer niti Goncalo niti Machado nisu adekvatna nadopuna Arijanu Ademiju.
Nakon obrađenih problema na zelenom terenu, vrijeme je osvrnuti se na dirigenta ovog orkestra. Ovih dana svjedočimo masovnim pohvalama na računa menadžera engleskog tipa mdash; Zorana Mamića. Najdalje u pohvalama otišao je kolega Ivica Blažičko, čijim hvalospjevima na račun braće Mamić i kompletne atmosfere oko Dinama nema kraja. Predivan je to završetak priče koja je započela jako ružno, pošto se nedužna majka nesretnog Ivice među prvima našla na udaru vulgarnog jezika starijeg brata, trenutno u funkciji izvršnog predsjednika Dinama. Međutim, ja i dalje ne mogu podleći kolektivnoj euforiji spram Zorana Mamića i njegovih trenerskih sposobnosti, jer i dalje ne vidim jasnu viziju u igri Dinama, jer i dalje smatram da će ovakva obrana konkurirati da poruši neke od negativnih rekorda iz prošlih sezone, jer i dalje svjedočimo povlačenju loših izmjena tijekom utakmice. Takve stvari mogu proći protiv Moldea i Skenderbeua, no u grupnoj fazi skupo će se platiti. Na kraju krajeva, ova momčad Dinama je uglavnom ista ona koja se prošle sezone osramotila protiv Red Bull Salzburga, te kasnije ispala u konkurenciji Celtica i Astre. Također, velik je broj igrača (uz cijeli stručni stožer) sudjelovao i u neviđenom blamiranju protiv Černomoreca i Ludogoreca u pretprošloj sezoni. Sve su to i više nego dovoljna upozorenja da i ove sezone stisnemo kočnicu, prije nego dozvolimo euforiji da nam pomuti um. Jer, ako smo se s nekim opekli, onda je to upravo Dinamo.
Posljednji odlomak sačuvao sam za umjetno pumpanje pozitivne atmosfere u klubu, čemu možemo svjedočiti na službenoj facebook i web stranici kluba, kao i u izjavama nadležnih ljudi u klubu. Isticanje neviđene harmonije navijača i igrača nakon jedne utakmice kojoj je svjedočilo možda 15 tisuća ljudi, pretjerano je i neukusno, posebno kada se sjetimo kakva trula atmosfera vlada u i oko kluba već duže vrijeme. Lijepo je maštati i živjeti u paralelnom svemiru, ali o harmoniji ćemo pričati ako na iduću utakmicu protiv Slaven Belupa ne dođe 500 gledatelja s plaćenom ulaznicom, već barem njih 5mdash;6 tisuća. O harmoniji ćemo moći govoriti onog trena kada klub neće zabraniti svojim navijačima ulazak na stadion, kada se ulaznice neće dijeliti šakom i kapom u obližnjim kafićima uz kupljeno pivo, kada se školama nogometa iz cijele regije neće nuditi plaćeni prijevoz i ulaznica za utakmicu, kada se neće nuditi milijun kuna da se napuni stadion u Ligi prvaka, kada će popularni “kentauri” konačno pokazati stvaran i realan broj gledatelja na tribinama, kada će na utakmice dolaziti pravi navijači koji ne zvižde ako momčad u 20.minuti nema vodstvo, kada klub postane transparentan i pruži svim svojim članovima detaljan uvid u poslovanje i financiranje kluba, kada klub omogući svojim članovima temeljna članska prava. Bez ostvarenja gore navedenih činjenica, deplasirano je, a čak bih rekao i nepristojno, spominjati bilo kakvu harmoniju između kluba, igrača i navijača, jer do postizanja iste dug je i trnovit put.
