Nogomet se promijenio, osjećam to u vodi, osjećam to u travi.
Neće zamjeriti Tolkien, vjerujem da neće ni Galadriel, još bi mi samo trebao bijes gospodarice Lothloacute;riena za leđima zbog ovog nemuštog prekrajanja uvoda u najljepšu bajku koju sam čitao i gledao. Pao mi je ovaj njen prolog na pamet iz više razloga: i jer se nogomet uistinu mijenja, ali i jer se često one o kojima dijelom besjedi ovaj tekst onako posprdno tituliralo Hobitima.
Moderni nogomet ne postaje, nego je već postao zabava za par najbogatijih, govorimo li o ultimativnoj razini natjecanja. Liga prvaka je generička sve do četvrtzavršnice, uz pokoji časni izuzetak, a novac garantira rezultat, opet tek uz pokoji časni izuzetak kojih je sve manje. Bosman je otvorio Pandorinu kutiju. Vjerujem da taj prosječni belgijski nogometaš koji kasnije u životu po završetku karijere nije imao mnogo sreće, nije ni slutio u kolikoj mjeri će promijeniti svijet igre.
Što se konkretno promijenilo te 1995. kad je Bosman dobio na sudu? Pa, dvije stvari su uzdrmale temelje europskog nogometa: jedna je bila ta da su igrači sada po isteku ugovora mogli bez odštete otići u drugi klub, a druga ona o slobodnom protoku radnika Europskom unijom. Prevedeno mdash; igrači koji su dolazili iz zemalja članica EUmdash;a u ligama drugih zemalja članica EUmdash;a više nisu smatrani strancima. Dotada UEFA se čvrsto držala pravila o maksimalno tri stranca u svakoj ekipi, misleći na tri igrača koja nisu imala državljanstvo zemlje u čijoj su ligi nastupali. Bosmanovim pravilom nogometni svijet se preko noći okrenuo naglavačke. Tržište se automatski višestruko povećalo, vremenom su iznosi postajali sve veći i veći, no, ono što je možda i bitnije mdash; bilo je sve više trgovine i transfera, a sve manje kontinuiteta.
Nogomet u kojem je sasvim normalno bilo da Crvena Zvezda, Steaua, Ajax, PSV, Porto, Nottingham Forrest… budu prvaci Europe, a da Malmouml;, Brugge, PAO… igraju finale, o sudionicima polufinala ili četvrtfinala, ili Kupu UEFA da i ne govorimo, je netragom nestao. Prvo se počelo nemilice trošiti, posljedice čega i dan danas osjećaju u svim najjačim europskim ligama osim u Bundesligi. Mlađi čitatelji neće ni znati tko su Cragnotti, Sensi, Cecchi Gori, Tanzi…likovi odgovorni za velike ekipe u Serie A, ali i likovi koji su poslije, zbog toga što nisu bili u stanju plaćati sve što su trošili, završili na optuženičkim klupama. Međutim, jedno vrijeme nogomet kao igra u najjačim euro ligama je bio sjajan, konkurencija fantastična, kvaliteta fino raspoređena. S aspekta suhe nogometne klase, bilo je to zlatno dobra europskog klupskog nogometa. U Italiji se skovao termin sette sorelle(sedam sestara) koji je označavao čak 7 klubova koji su “pucali” na naslov prvaka! I prvaci bili i Lazio i Roma i Sampdoria prije toga, a Fiorentina i Parma su bile jako blizu, uz neprikosnoveni trojac mdash; Inter, Juventus i Milan. U Španjolskoj su Barci i Realu primat znali uzeti i Valencia i Depor i Atletico, u Njemačkoj su šampioni bili i Werder i Kaiserslautern i Borussia Dortmund, u Francuskoj Nantes, Auxerre, Lens, Bordeaux. Još je rezultatski ta raširenost igračke top kvalitete najmanje došla do izražaja u Engleskoj i to ponajviše zbog brutalne dominacije Fergusonova Manchester Uniteda. Spektakularan nogomet i klubovi koji su vrlo brzo postajali reprezentacije svijeta u malom.
To je za sobom povuklo još jednu iznimno važnu promjenu u odnosu na dotadašnji pogled samih navijača na klupski nogomet: sve se teže bilo identificirati s klubom, odnosno s igračima koji su branili boje istih naprosto stoga što su sve brže dolazili, a onda još brže i odlazili. Povezanost sa sredinom bila je rastrgana i pokidana u svega par godina. Sve što je ostalo bila je boja dresa i grb. Ljuštura bez sadržaja pripadnosti. Ali nogomet je, kako rekoh, bio spektakularan. I to je uspješno kompenziralo ove nedostatke. Jer ako išta može nadomjestiti bilo što drugo, ako postoji nešto što je univerzalna valuta moćna zaslijepiti gotovo svakoga mdash; to je uspjeh. Rezultati, pobjede, trofeji, ili makar snovi o njima. Međutim, vrlo brzo, pijani pir je završio, računi su došli na naplatu, a naplatiti se često nisu mogli. Pa su mnogi od klubova koji su drmali europskom scenom s kraja 90mdash;ih i početka novog tisućljeća , opet odjednom, pali u prosječnost, gdje se većinom i danas nalaze. Neki čak i u niže rangove natjecanja.
Primat se vratio u ruke vieux richesa, onih koji su oduvijek i bili pri ili na europskom i domaćem vrhu. Nekako u to vrijeme su se, kao elementarna nepogoda, pojavili i, prvo prebogati oligarsi iz zemalja nastalih raspadom Sovjetskog Saveza, a nedugo potom i arapski šeici. Jedni i drugi bacali su novce kao stare novine i posve rasturili tržište čime su i spomenutim starim bogatunima jako otežali, dok su iole manje financijski moćne klubove doslovce izbrisali iz utrke za najveće rezultate.
I tako se danas u najjačim europskim ligama za naslov bore po 2 kluba, a tamo gdje ih je 3 to se već smatra razbijanjem monotonije dupola. Svi najbolji svjetski igrači koncentrirani su u tih 7mdash;8 europskih klubova. Mnogi su promišljali kako bi se ovi financijski manje moćni klubovi mogli vratiti korijenima mdash; forsiranju škole nogometa i stručnog i igračkog kontinuiteta. Neki to uistinu i rade, no mnogo je više onih koji su ostali zaraženi narativom histerije konstantne kupoprodaje i neurotičnih smjena trenera nakon prva dva lošija rezultata.
Sve ovo ostavilo je velikog traga i na načnu na koji se nogomet igrao i igra. Prije Bosmana nije bilo neobično imati vjeru i strpljenje sa strukom i idejama. Nije bilo neobično da jedan Alex Ferguson dobije 7 sezona u jednom Manchester Unitedu za osvajanje naslova prvaka. Ma kojih sedam, možete li zamisliti da danas trener kluba takvog renomea dobije iti 3 sezone za titulu prvaka, koliko je, recimo, dobio Cruyff u Barceloni, u slično vrijeme kad i Ferguson, početkom 90mdash;ih.
A to za sobom povlači znatno teže, de facto nemoguće uvjete za rad, za kreiranje igre. Jer, nemojmo to izgubiti iz vida mdash; nogomet je timska igra. Međutim, danas sve više postaje individualna. Recept gotovo svih najjačih europskih momčadi postao je nakrcati momčad što glamuroznijim zvijezdama(sponzori, više novca za klub!), te pronaći trenera psihologa koji će ih natjerati da se kvalitetno brane, a u napadu da rade za odabranog alfa mužjaka.
Ivan Rilov
