Ljetni prijelazni rok je za nama, mediji su puni milijuna eura koji se troše na nogometaše, a ono što je običnom laiku prilično nejasno je na osnovu čega se određuju milijuni eura koji pojedini klub plati onom drugome za kupnju igrača. Posebno su drastične razlike u cijeni vidljive u Hrvatskoj gdje uvijek izgleda da Dinamo prodaje za milijune, a svi ostali, uključujući i Hajduk – klub koji bi trebao biti sličan Zagrepčanima, hvataju mrvice sa stola.
Osim što Mamić prodaje za milijune, sportsko-novinarska histerija koja prati Dinamo uvijek prenapuhuju konačne cifre stvarajući dodatan jaz između stvarne prodajne cijene i one o kojima se piše. Tako se nerijetko u vrijednosti za koje Dinamo prodaje računaju i plaće igračima tijekom trajanja ugovora u novom klubu, te eventualni bonusi, dok se recimo kod Hajduka kod prikaza konačne zarade iznosi umanjuju čak i za uobičajene menadžerske provizije. Kad smo kod provizija, Dinamov gazda je pod ozbiljnim optužbama da je uzimao i više od 50% od transfera kluba kojim upravlja, a priče o kupnjama isključivo zbog diobe provizije među trenerima i sportskim direktorima su i tako nogometna svakodnevica.
Zbog svega navedenog postoje indicije da Dinamo i u tome dobro pliva, pa bi višemilijunski iznosi ustvari mogli imati i “rikverc” čime sam iznos transfera i nije više toliko spektakularan. S druge strane Hajduk, kao dioničko društvo sa preko 6.000 dioničara, je pod iznimnim povećalom javnosti i teško se pravda i uobičajene menadžerske provizije od 10%,pa nije teško zamisliti kako bi izgledala navijačko-novinarska histerija da se dozna da od nekih višemilijunskih poslova ostaje manje od pola klubu s Poljuda. Uostalom kako knjigovodstveno pravdati i kako uopće isplaćivati te “rikverce”, a ne počiniti kazneno djelo – to će čak i Mamiću kad dođe do suđenja biti problem pojasniti. Nije li stoga bolje dobiti transparentno 1.6 milijuna eura, nego 5, a da se ne zna kome ide i kolika provizija?
Vratimo se mi legalnim i stvarnim razlozima formiranja nogometnog cjenika. Prvi razlog zašto su ponude Dinamovim prvotimcima veće od ostalih su njihovi rezultati, a koji su bitni u formiranju cijene – sigurno puno pomaže što su 10 godina prvaci, te redovito igraju europske susrete, a većina igrača su u ili oko reprezentacije (bilo Hrvatske, bilo neke druge). Unatoč tome što u Europi Dinamo ne briljira igrače koje prodaju redovito nastupaju u europskoj konkurenciji čime potencijalnim kupcima dodatno dokazuju da su sposobni igrati i u najzahtjevnijim susretima.
Prevedeno, ako netko odlično odigra protiv nekog kluba iz HNL-a to za transfer manje znači nego ako je igrao, pa makar i lošije, protiv Real Madrida – pogotovo ako je mlad i prepoznaje se određeni potencijal u tom igraču. Isto vrijedi i za reprezentativce, pogotovo cijenjenih reprezentacija kao što je Hrvatska ili recimo Portugal.Ovaj razlog je i najočitiji, ali to nije sve. Splitski odvjetnik Tomislav Kasalo koji često sudjeluje u poslovima prodaje igrača nam je otkrio i dodatne parametre:
– Odšteta za igrača se formira, između ostalog, na temelju rezultata koje klub postiže, plaće koju igrač ima i financijske situacije u kojoj se klub nalazi.
To bi ujedno pojasnilo i zašto Dinamo starta s puno većim početnim ponudama nego ostatak lige -igrači Plavih imaju velike plaće i višegodišnje ugovore – bez obzira na to što postoje indicije da se dio tih primanja vraća obitelji Mamić, na ugovorima stoje pune cijene. Upravo je plaća i trajanje ugovora jedna od osnova za definiranje početne cijene – recimo ako igrač Dinama ima 500.000 eura godišnje plaće i petogodišnji ugovor nije teško izračunat da je njegova vrijednost u Dinamu 2.5 milijuna eura, pa odšteta može pratiti tu vrijednost. S druge strane ako Mijo Caktaš dobaci do 80.000 eura godišnje i ima ugovor još godinu dana, nije li logično da mu početna cijena jedva prelazi i 200.000 eura?
I na koncu dolazimo i do najvažnijeg razloga niskih ponuda – a to je financijska nestabilnost koja krasi većinu klubova u RH. Dinamo godišnje dobije oko 3 milijuna eura novca od Grada Zagreba, dok svi ostali klubovi zajedno godišnje prodaju igrače u toj vrijednosti – samim time Dinamo ima prostora ne prodavati na prvu ponudu. Potencijalni kupci znaju kakva je situacija u domaćim klubovima i znaju da je prodaja nužnost za punjenje godišnjeg proračuna. Isto tako su svjesni da su igrači potplaćeni u odnosu na europske standarde i ponudom plaće potencijalnom igraču vrlo lako stvore situaciju gdje “pritisak” vrše igrač, roditelji i menadžeri čime se klub ucjenjuje da prihvati bilo što. Odbijanjem ponude u klubu na koncu dobivaju nezadovoljnog igrača, a samim time i problem u svlačionici. Rijeka je upravo pokazala kako to izgleda u praksi, jer je klub financijski stabilan i nemaju potrebe prodavati na prvu ponudu, ali im igrači i dalje odlaze – najsvježiji su slučajevi Leovca i Tomečaka ili ranije Jajala.
Recimo, Hajduk je zbog desetljećima gomilanih dugova posljednjih godina doslovno “ucijenjen” da proda igrača na prvu ponudu i čim je ove sezone “prodisao” uspio je odbiti već drugu ozbiljnu ponudu za Andriju Balića. Stoga ako se igračev razvoj nastavi ovim tempom, svaka sljedeća ponuda bi trebala biti podebljana za koji milijun eura više… Pravi problemi Bijele očekuje tek kad se skroz financijski oporave, jer će onda u situacijama kad oni i ne budu željeli prodavati imati probleme sa igračima koji će željeti otići. U svakom slučaju izlaz ka boljim ponudama je daljnja financijska stabilnost i neovisnost o transferima, duže zadržavanje u Europi, bolje igre protiv najboljih klubova domaće lige, a ne bi bilo loše da igrači što više dolaze u reprezentaciju, te da s igračima potpisuju što veće i dulje ugovore ne bi li tako i stvarna vrijednost i unutar kluba porasla.
Na koncu jedino sigurno pravilo je da igrač vrijedi koliko je druga strana spremna to platiti, a od same prodajne cijene puno je važnije kako i gdje se novac ulaže – u nešto što će stvarati novu vrijednost (omladinska škola, struka..) je svakako bolje nego u vraćanje starih dugova ili u izvlačenje novaca za privatne interese vlasnika i “vanjskih suradnika”.
BI
