Kako izgleda kad ulica zaista vodi klub?

Kad je riječ o demokratizaciji klubova u kojima navijači imaju pravo glasa, česti kontraargument je taj da “ulica ne može voditi klub”, pritom naravno misleći na to da treba postojati jedan vlasnik ili gazda koji će onda upravljati čitavom stvari, a navijači su tu da samo navijaju, odnosno šutke odobravaju što god se dešavalo u klubu. Ipak, samo uvođenje demokracije nije dovoljno da bi se osiguralo uspješno vođenje kluba – potrebna je stalna kontrola i participacija članova u radu kluba. U suprotnom, postoji mogućnost da, figurativno rečeno, revolucija pojede vlastitu djecu, odnosno da ulica u onom najgorem smislu huliganstva zaista preuzme klub.

Da bi doznali kako se u tu situaciju dođe te kako se iz nje izlazi, za ovu priliku zaputit ćemo se u argentinski grad Rosario, u klub pod imenom Newell’s Old Boys. Klub za argentinske prilike čudnog imena, osnovan je 1903. godine, a ime je dobio u čast Isaaca Newella koji je sa 16 godina došao iz Engleske u Argentinu i u Rosario donio prvu nogometnu loptu. Od tada, predsjednici su se smjenjivali svakih par godina, a s uspostavom profesionalizma 1939. godine i Newell’s je postao službeno klub uređen po socios modelu, odnosno kao udruga građana u kojoj članovi biraju vodstvo.

Kako je sve pošlo po zlu

Ta gotovo stoljetna tradicija na kratko je prekinuta kad je klubom 1994. godine zavladao Eduardo Joseacute; Loacute;pez (na naslovnoj fotografiji), izabran na demokratskim izborima u prosincu te godine. Njegov rad u klubu počeo je četiri godine ranije, kad je osigurao sredstva za malonogometnu ekipu Newell’sa (klub je sportsko društvo koje osim nogometne, ima i sekcije koje se bave drugim sportovima poput košarke, tenisa, šaha, boksa ili hokeja na travi), a popularnost mu je ubrzo narasla toliko da se kandidirao na izborima i pobijedio. No, njegova popularnost nije narasla tako da je pala s neba. Umjesto toga, Loacute;pez je i prije ulaska u klub bio vrlo moćan, pogotovo s vezama u medijima poput kućnog prijatelja Orlanda Vignattija, tada većinskog dioničara novinske kuće La Capital koja osim novina posjeduje i radio stanicu – a upravo su oni iskovali njegovu sliku prije izbora. Kasnije će se ispostaviti da nisu odmogle ni veze u lokalnoj politici i pravosuđu, koje su ga dobro čuvale od optužbi i procesa za koje je bio prijavljen, poput sutkinje Liliane Puccio, za koju se tvrdilo i da je u ljubavnom odnosu Loacute;pezom.

No, osim korupcije, a spominjale su se i optužbe za izvlačenje novca iz kluba, te činjenice da je klub ostavio s dugom većim od 70 milijuna pesosa, najtragičnije po sam klub bilo je uništenje rada s članovima. U Argentini, pojedini klubovi imaju organiziran društveni život za članove – od korištenja klupskih prostorija za bavljenje sportom, preko organiziranja zajedničkih druženja s vodstvom kluba, do prigodnih domjenaka i večera. No, Loacute;pez je i tu odlučio krenuti drugim putem. Povezao se s najžešćim navijačima Newell’sa, onima koje s pravom možemo zvati huliganima. Njihov vođa tada je bio kontroverzni Roberto Caminos, poznatiji pod nadimkom Pimpi, koji je sam bio optužen za organizirani kriminal, a sam Loacute;pez je plaćao njegovu grupaciju kako bi bili poslušni, a kad ni to nije bilo dovoljno – Pimpi je ušao u klub. Njegovo pojavljivanje na treninzima postala je uobičajena stvar, a huliganska skupina koju je vodio poslužila je prvo kao redarska služba, a zatim i oni koji iznajmljuju sportske prostorije ostalima. Nakon toga, “posao” se proširio na transfere s igračima, zastrašivanja trenera i novinara, a na posljetku i na prijetnje svakoj oporbi unutar kluba. Naravno, Loacute;pez je političarima uslugu vraćao, pa su se tako za vrijeme lokalnih izbora u Rosariju mogli vidjeti transparentni upućeni protiv lijevog kandidata na izborima, Miguela Lifschitza.

Istovremeno, predsjednik Loacute;pez kršio je statut kluba koji je nalagao izbore za vodstvo kluba svake četiri godine pod isprikom da su zahtjevi za izborima, kao i kandidacijske liste oporbe pune nepravilnosti. No, članovi se dugo nisu organizirano bunili. Naime, na valovima zaduživanja za vrijeme Loacute;pezove vladavine prvo je preuređen stadion 1996. godine, a zatim je i osvojen naslov prvaka Argentine 2004. godine, s momčadi u kojoj su igrali između ostalih Ariel Ortega i Maacute;rio Jardel. No, ni ti uspjesi nisu mogli sakriti sve probleme. Protiv Loacute;peza su se okrenule klupske legende poput trenera Marcela Bielese i Gerarda Martina, a i tadašnji ministar vanjskih poslova Argentine, Rafael Bielsa, koji je Loacute;peza nazvao “de fakto posljednjim diktatorom u zemlji”. Istovremeno, 2007. godine počeli su organizirani prosvjedi na ulicama Rosaria sa željom za promjenama u radu kluba.

Privatizacija kao odgovor na krizu demokracije?

Prvotni prosvjedi privukli su svega par stotina navijača, a mali broj bio je rezultat straha jer je Pimpijeva skupina prijetila neredima. Ipak, kako se prijetnje nisu ostvarila, broj onih koji zahtijevaju promjene i odlazak Loacute;peza bio je sve veći, a zahtjevi sve jasniji. Ipak, nisu tražili ukidanje demokracije, privatnog investitora, nekog tko će udariti šakom o stol – navijači su htjeli demokratske izbore i oživljavanje političkog života za članove kluba. Loacute;pez je na kraju izgubio i podršku politike, a tadašnji guverner pokrajine Santa Fe, Hermes Binner,u kojoj je grad Rosario, rekao je da postoje mnoge nepravilnosti u vođenju kluba poput – potpuno pogrešnog vođenja popisa članova, netransparentnih financija, kršenja statuta kluba i etičkih normi, a na kraju i samog zakona, jer je Loacute;pez uhvaćen kako vodi ilegalnu kladionicu. Pod takvih pritiskom, 14. prosinca održani su novi izbori, a na njima je glasalo više od 6000 članova, a s 67 posto osvojenih glasova premoćno je pobijedio oporbeni kandidat Guillermo Lorente.

Otkrivši razinu financijske dubioze u spašavanje kluba uključili su se i neki bivši i aktualni igrači poput Lucasa Bernardija, Sebastiaacute;na Domiacute;ngueza, Maxi Rodriacute;gueza, ali i oca slavnog Lea Messija, koji je također navijač Newell’sa, a svi oni donirali su vlastita sredstva. Istovremeno, novo vodstvo pohitalo je izraditi novi Statut kluba koji je i usvojen 2009. godine, a kojim se kao ključna promjena izdvaja ograničenje mandata predsjednika i vodstva kluba na 2 mandata, odnosno na jedan reizbor. Da sportska priča bude potpuna, Newell’s je 2013. godine, sada s demokratskim vodstvom, osvojio novi naslov prvaka Argentine. No, koliko je važna demokratičnost u klubu, možda najbolje opisuje sama poruka iz kluba koji je i ove godine obilježio povijesni datum 14. prosinca 2008. godine kad je demokracija vraćena u klub:

“14. prosinca 2008. godine članovi kluba su po prvi put nakon 1994. godine mogli sudjelovati u demokratskim izborima, a 14 godina prije toga obilježila je vladavina koja nema veze s demokracijom i koja je pokušala otjerati članove od kluba.

Neovisno o sportskim rezultatima i izgradnji stadiona, danas svaki član Newell’sa ima pravo glasa i može sudjelovati u radu kluba. Nitko više neće ušutkavati nezadovoljne i one koji misle drugačije te dokidati slobodu govora i iznošenje ideja. Newell’s, kao i svaki drugi klub, da bi rastao i razvijao se treba podršku svojih članova i njihov rad u klubu. Bez članova, bez skupštine u kojoj se slobodno raspravlja, klub nema smisla. Nitko ne posjeduje apsolutnu istinu i nitko nije nezamjenjiv.

Upravo zato, 14. prosinca 2008. godine jedan je od najvažnijih datuma u povijesti kluba. Upravo na temeljima kolektivne akcije stvorene su pretpostavke za razvoj i napredak kluba.”