Odmah na početku da razriješimo jednu stvar: autor ovih redaka je hajdukovac i godinama svjestan da njegov klub mora biti drastično bolji da bi osvojio titulu. Sada imamo priliku gledati, objektivnije nego inače, još jedan klub koji ulazi u borbu za sam vrh i promatrati kako njihova borba izgleda uzaludna. U toj borbi uopće nisu bitne utakmice među vodećima koliko one “male” utakmice. Da, naravno ovo je priča o suđenju, iako možemo i o Lokomotivi, ali ovog puta ćemo o dijeljenju pravde.
Svjesni ste da zakidanje Rijeke i Hajduka u derbijima uzrokuje gomilu prolivene tinte i žuči, ali koliko ste svjesni da se tako zakidanje na malim utakmicama praktički ni ne vidi. To zakidanje, kako smo puno puta ukazivali na stranicama Nogometplusa, nije toliko u tome je li suđen nepostojeći kazneni udarac ili crveni, već perfidno navlačenje tijekom cijelog susreta ili sezone za jednu momčad ili protiv druge momčadi. Ono što nas uvijek buni je to da ako smo mi na amatersko-novinarskom portalu svjesni metodologije, kako to da sportski novinari, koji od toga žive i prate to desetke godina, nisu kadri o tome educirati gledateljstvo i čitateljstvo, već je sve svedeno na analiziranju pojedine greške na susretu, ali bez praćenja devedesetominutnog kriterija? Ili je baš razlog takvom zaglupljivanju masa – “što sportski novinari od toga žive”?
Za bolje razumijevanje o čemu govorimo treba pogledati posljednjih par susreta Rijeke – recimo onaj protiv Osijeka i onaj protiv Intera. Osječanima je suđen kazneni udarac u 90+ minuti za 1:1, a mizernu igru protiv Intera okončali su Riječani sa 0:0. Bilo je na tom susretu par padanja igrača Rijeke u šesnaestercu, ali nedovoljnim da se dosudi kazneni udarac. Recimo da je u sličnoj situaciji Dinamo – mislite li da bi netko od sudaca kojima sudbinu kroji Izvršni odbor HNS-a, a kojeg kroji znate već tko, dosudio Osijeku ovakav jedanaesterac? Da se razumijemo, sukladno stavu naših sudačkih eksperata, kazneni udarac je bio, ali nije teško zamisliti da ga protiv Dinama nitko živ ne bi sudio.
Mislite li, da je slučajno Dinamo igrao na drugoj strani, ne bi barem jedno od padanja u 16m Intera završilo s udarcem s 11m? Ili da bi Interovci dobili samo 12 prekršaja uz 0 kartona za svoju igru (naspram 4 žuta Riječana i 19 prekršaja). Ako vam do sada nije jasno – kada igrač za prvi jači start dobije žuti, ostatak susreta se pazi težih prekršaja, a ako ne dobije žuti, tada se tog igrača pazi njegov protivnički kolega – uostalom, baš je Zoran Mamić, o ironije li, nakon jednog od svojih Liga prvaka susreta ovo pojašnjavao. Nego vratimo se na temu – malo je onih koji sumnjaju da bi Dinamo pri istoj igri s istim protivnicima izvukao samo dva boda u oba susreta, ali je, na žalost, još manje medija koji o tome pišu, a, podsjećamo, pričamo o samo dvije utakmice zbog kojih je Rijeka trenutno izjednačena s Dinamom na ljestvici, a ne bježi im 4 boda.
Kako se pak sudi Dinamu najbolje je vidjeti na primjeru derbija protiv Hajduka – ruka Hajdukovca na tijelu nekoga iz Dinama je ćesto prekršaj, a povlačenje i s dvije ruke Dinamovaca na igraču Hajduka – nije. Ni to Dinamu, uslijed nedostatka Ademija, nije bilo dovoljno da zagospodari terenom. Da jesu – tako zaštićeni – vjerojatno bi se i o ovom susretu pisalo, kao i o onim prijašnjim, da su “dinamovci istukli hajdukovce i pobijedili agresivnošću”.
Hajduk? Nećemo pisati o svim onim trenucima kada oni imaju problema sa suđenjem, niti ćemo izvlačiti iz arhive krucijalne dokaze kako se i u korist Hajduka griješi – jer, ponavljamo, pogriješiti sa zaleđem ili jedanaestercem može svatko – ali sustavno protežirati ili masakrirati određene momčadi – mogu samo oni koji su dijelili božićnice s pravomoćno osuđenim Djedovićem i nepravomoćnim Širićem, a čija imena nikada nismo doznali. Uostalom, pamtite li kada je Hajduk prigovarao zbog suđenja na europskim susretima? Zlobnici bi rekli da je to zato, jer ih nemaju kao Dinamo, ali je li to baš tako? Bi li, recimo, sve bilo drugačije da je Hajduku sviran kazneni udarac u Ukrajini na susretu s Dnjiprom? Koliko bi za budućnost Hajduka značio (ne)dosuđeni kazneni udarac na Bilome u Liberecu? Možda bi nešto značilo – možda ne bi, ali suci griješe i to je sastavni dio nogometa. Iz Hajduka zbog toga ne prigovaraju u Europi, ali redovito “kmeče” kod kuće!? Zato scene igrača Dinama koji bespomoćno šire ruke sa travnjaka gledajući prema nekome od sudaca u Europi postaju zaštitni znak Modrih, a proklinjanje žive i mrtve rodbine euro-sucima koji pogriješe na štetu Dinama smo se naslušali od funkcionera ili kućnih novinara svih ovih godina Dinamove dominacije. Umjetne dominacije, ali ipak dominacije.
Krucijalno pitanje je do kada će sve to trajati? Hoće li domaću ligu ikad pročistiti neki domaći Calciopoli? Hoće li se situacija primiriti odlaskom Mamića ili će samo neki novi igrači preuzeti žezlo? Zbog domaćeg nogometa – nadamo se da neće, ali ne zaboravite ono što smo već jednom pisali – nogometni suci su oružje u rukama onih koji ih delegiraju, a nogometne suce Prve HNL odobrava Izvršni odbor HNS-a. Uz sve to treba napomenuti da su kontrolori sudaca u pravilu bivši prvoligaški suci – trenutno su to Kovačić, Pristovnik i društvo, a uskoro će njihovo mjesto zauzeti sadašnja garnitura uključujući navijačima omražene Bebeka, Marića i ostale…
