Nemoguće je shvatiti kako to da se uvijek, s aspekta neke taktičke vještine i znanja u nogometu, mnogo više cijene one defenzivne postavke i to mahom one kada je ekipa duboko postavljena, brani se u velikim brojevima, kompaktno, a prema naprijed se oslanja na neki bljesak 1 ili 2 svoja ofenzivca i greške protivnika, u odnosu na organiziranu, kombinatornu, timsku napadačku igru sa završnicom u koju stiže više igrača. Posebice kada se zna da je ovo drugo neizmjerno teže, zahtjevnije i složenije, a da ne govorimo koliko je estetski ugodnije, pa najčešće i rezultatski uspješnije, makar u ovo najmodernije doba igre. Jasno, postoji nešto što je sjajni ruski analitičar Lev Filatov opisao kao “pravo slabijeg”: logično je i očekivati da će se lošija ekipa nastojati prilagoditi jačoj i reaktivnim, defenzivnim nogometom tražiti uspjeh. No, tu se uistinu ne radi o ničemu veličanstvenom niti senzacionalnom, to je igra mačke i miša koje smo svjedoci još od vremena velikog engleskog stručnjaka Herberta Chapmana, otprije gotovo 100 godina, a koja nas svako malo zabavi kada miš iskoristi slabosti mačke i ostvari svoj cilj, naprosto stoga, jer u sebi uvijek nekako priželjkujemo pobjedu slabijega, to je valjda u prirodi čovjeka.
Rijeka je došla na Poljud uzeti bod(ove) u sastavu koji je obilovao defenzivno orijentiranim igračima, sa čak tri vezna igrača naglašenih obrambenih sklonosti. Točno su znali što žele, kako će pokušati do toga doći i shodno tome su i selektirani i odigrali utakmicu u kojoj su zasluženo i uvjerljivo pobijedili. Bili su učinkoviti i pred Hajduk su postavili zadatak kojeg Splićani nisu uspjeli riješiti.
Utakmicu valja podijeliti na dva dijela. U prvom poluvremenu Hajduk je Rijeku s izuzetkom dvije teško shvatljive greške Maksima Bilog, inače odličnog stopera, kontrolirao jako dobro, nisu momci s Kvarnera ozbiljnije priprijetili. Problem je bio u tome što ni Hajduk nije imao nikakve ozbiljnije prilike. Trećim golom Rijeke utakmica je efektivno završena i ostatak vremena sveo se samo na riječko mrcvarenje Bijelih i pokušaje da pobijede i uvjerljivije od 0:3.
Hajduk nije utakmicu izgubio zato što je napao Rijeku, a nije se odlučio zaigrati opreznije, nego zato što je nije napao dovoljno, zato što nije bio dovoljno radikalan u svojoj namjeri. Ako igraš protiv ekipe koja dođe s iskopanim rovovima i podignutim zidinama, a tražiš pobjedu, onda nema nikakvog smisla čekati protivnika sličnim, opreznim pristupom. Hajduk je morao napasti još agresivnije posebice u fazi bez lopte, presingom na zadnju liniju. Točno, to bi bilo riskantnije, no i protivnika bi dovelo u mnogo nezgodniji položaj i onemogućilo im da mirno šalju loptu gdje žele, ali i da kontinuirano razbijaju ritam Hajduku kojemu je isti, kao momčadi koja napada, mnogo važniji.
Zanimljiva je bila i uloga Andrije Balića, 18-godišnjaka kojega dio javnosti počinje tretirati gotovo pa skandalozno očekujući da sam rješava utakmice, te ga u protivnom proglašavajući propalim igračem?! Andrija je veći dio utakmice proveo neiskorišten, negdje između onih Rijekinih defenzivnih blokova, a jasno je da je najjači kad ima loptu u nogama licem naprijed. Kako je utakmica odmicala sve se rjeđe spuštao po nju, što je teško shvatljivo, obzirom da Hajduk nije imao pravog rješenja prilikom ijedne faze organizacije napada.
Nevezano samo za ovaj susret, neki problemi u igri Bijelih opstaju već jedno vrijeme. Možda Burić kada priča na presicama o nedostatku završnog pasa – realizacije, namjerno banalizira stvari kako bi izbjegao raspravu na jednoj višoj razini poznavanja igre s novinarskim korpusom. Jer, svesti razlog zbog kojeg Hajduk može dominirati posjedom, ali ne i kontinuirano prijetiti – stvarati prilike, na nedostatak jednog, onog završnog pasa je – vrlo površno. Momčad mora organizirati napad kako bi dovela igru u situaciju kada je završni pas ne samo moguć, nego i realan. Za takvo što, neophodna je strpljivost i taktička disciplina, a prije svega da ekipa točno zna što i kako hoće. Ako se stvaranje pozicije za realizaciju napada žrtvuje za faktor brzine odigravanja, onda posljedica često bude gubitak kontrole nad događanjima na terenu – bum bum nogomet. U takvim situacijama tranzicijska trka je znatno učestalija pa se i momčad brže umara, mogućnost protivničkih kontri je znatno veća, te mogućnost gubitka ritma igre također.
Vrlo slično nalaže loša poziciona igra i prilikom individualnih soliranja, poput načina na koji igra, recimo – Tino Sušić. Njegovo povlačenje lopte za sobom koje traje i traje, a najčešće je daleko od protivničkog gola, samo omogućava protivničkoj obrani vrijeme da se postavi i time se izgubi sva prednost koja se možda građenjem napada ili brzim odigravanjem i stekla prije nego je lopta došla do nekoga od ovakvih solista. Lopta je mnogo brža kada putuje između igrača, nego kada igrači putuju s njom – takvu igru je mnogo lakše braniti. Dodatna opasnost je to što igrači ovakvim soliranjem nalažu izmjenu pozicija svojih suigrača, te u trenu eventualnog gubitka lopte – momčad nije adekvatno postavljena i ranjiva je za protivničke kontre.
Hajduk vidljivo izbjegava odigravanje sredinom terena, te bježi na bok. Istina, to smanjuje opasnost u slučaju gubitka lopte, no isto tako i jako suzuje broj opcija u ofenzivnoj fazi igre. Ako želiš napadati i tražiš šanse i golove, a to je moguće jedino posjedom lopte, nije baš najbolje odmah u startu razmišljati o tome što će biti kad izgubiš loptu. Da ne govorimo koliko bi za samopouzdanje ekipe značilo da imaju svoj stil, hrabar pristup, nešto po čemu su prepoznatljivi.
Postavljanje Vlašića u vrh napada ide za tom logikom traženja igre, kombinatorikom, odigravanjem, a ne samo guranjem i povlačenjem lopte. Ta igra je zahtjevnija i složenija negoli ona kad je unutra Ohandza, pa se igra često i preskoči tako što se samo lupne na njega da je on ogradi, zadrži i odigra povratni pas ili nađe individualno rješenje. Međutim, igranje takve igre iziskuje poštivanje nekih aksioma poput brzog odigravanja sa što manje dodira, uigranih kretanja, poštivanja suigračevih akcija, te mnogo samopouzdanja, strpljenja i inteligencije na terenu.
Bijeli imaju i neke objektivne poteškoće u samom kadru. Nije jednostavno objasniti uporno forsiranje Tudora na lijevom krilu kada je jasno da protiv jačih ekipa ne doprinosi ni otvaranjem prostora ni širenjem igre ni igrom 1 na 1. Adekvatne zamjene za Velasqueza na desnom beku nema, šteta što se više nije inzistiralo s Tudorom na toj poziciji usprkos problemima s kojima se susretao na početku sezone kada je to igrao. Jefferson jest igrač koji je Hajduku jako nedostajao, no, isto je tako i igrač koji ima velikih problema i s primanjem i predajom lopte, te kao takav nije najpogodniji za iniciranje napada, pa su Bijeli prisiljeni na pozicijske rošade gdje se on diže ofenzivnije, a Balić spušta po loptu. Očito je da Bili još uvijek nije u pravoj formi, inače mu se ničim izazvane greške poput ovih u sudaru s Riječanima ne bi događale. U svakom slučaju, Ukrajinac je model za stopere kakve Hajduk treba – igrače koji znaju pročitati igru i sudjelovati u njoj.
Za Burića je najbitnije da ustraje u svojim idejama, da ne posustane pred izazovom rezultatske utrke, jer je dugoročna korist prioritetna u odnosu na eventualni kratkoročni rezultatski uspjeh, naprsato stoga što nudi kvalitetnije temelje u vidu razvoja i igre i igrača. Brendan Rodgers je rekao kako je najveći trenerov problem to što se od njega očekuje da izgradi zrakoplov u letu. Damire, ne mora biti u letu, sastavite ga vi u hangaru, pa kad neka poleti kada bude spreman. Samo ga sastavite.
Roko Kaliterna
