Vremeplov nas vraća u prošlost, no ne pretjerano daleku. Bio je 20. listopad, godina 2015, otprilike 22:33 po srednjoeuropskom vremenu, kada je Paolo Tagliavento propustio vidjeti igranje rukom Luke Milivojevića iz Olympiacosa. Igrala se treća minuta sudačke nadoknade, a pet minuta kasnije Zoran Mamić bijesno je zagrmio:
– Nismo imali sreće, ali niti normalno suđenje. Dva penala nisu suđena za nas. Nemam dobre uspomene na suca Tagliaventa još od utakmice kad smo igrali protiv bečke Austrije. Možda budem kažnjen zbog ovih izjava, ali nisam se mogao suzdržati od komentara
Bila je to sasvim utemeljena pritužba Zorana Mamića, ako je stavimo u kontekst jedne utakmice. Međutim, već smo nekoliko dana lansirali tekst pod naslovom “Pazi Zoki, ide karma”, aludirajući na simpatičnu činjenicu kako Zoran propusti pokuditi suce kada Dinamu dosude nepostojeći kazneni udarac, ali je 5 minuta nakon prvog oštećivanja njegove momčadi, plakao i sipao bijes u novinarski mikrofon. Već smo tada priželjkivali da svane situacija kada će Dinamo dobiti na poklon kazneni udarac, čisto iz znatiželje da čujemo reakciju istog aktera.
Srećom ili nesrećom, nismo dugo čekali. Odmah u prvom kolu proljetne polusezone, Dinamo je odlučujući pogodak, vrijedan tri boda, zabio nakon što je Šovšić udario Matićau nogu i teatralno pao. Sudac Dalibor Mlakar bio je tek nekoliko metara udaljen od mjesta zbivanja, no uzalud. Igrači Zagreba u nevjerici su okružili suca, no uzalud. Armin Hodžić sigurno je poentirao i spremio tri boda u plavi džep. Iziritiran odlukom suca, Dražen Mediću istoj je rečenici čin spolnog akta u prostačkom žargonu doveo u korelaciju s plavom majkom lopovskom, sasvim dovoljno da ga sudac pošalje na tribinu.
No dobro, tko radi, taj i griješi. Ako je trener Mamić znao prepoznati kada je njegova momčad opljačkana, zašto ne bi javno rekao kada sudac njegovim pulenima olakša put do tri boda? Naravno, previše smo i ovaj puta očekivali, što jasno govori da se u Dinamu igraju dvostrukim mjerilima, a to nikad ne može dobro završiti. I dok je Zoki primijenio poznatu izreku “šutnja je zlato”, njegov pulen Damir Šovšić još jednom je pokazao zbog čega se, barem svi mi kojima je časna modra boja pri srcu, imamo razloga crveniti.
– Sapleo me, bilo je kontakta. Ušao je između nogu, nema nikakve dvojbe.
Ovdje ćemo stati, prije nego kritike prevrše granicu dobrog ukusa, otprilike kao što je Šovšićeva izjava prevršila. Uz nadu u bolje i poštenije sutra, možemo još jednom izraziti žaljenje što se ovakvim postupcima kalja onaj mikroskopski dio, koji je ostao od nekadašnjeg ugleda Modrih.