U vremenima kad “ikone” nogometnih klubova postaju glamurozni nogometaši koji na treninge dolaze u skupocjenim automobilima, a vrhunski profesionalni nogomet postaje elitna znanost sa cijenama ulaznica gotovo nedostupnima “malom čovjeku”, okrenimo se za trenutak u prošlost kako bi vratili sat i podsjetili se otkud je nogomet zapravo i ušao u srca milijuna ljudi s ulice. Za ovu priliku uputit ćemo se u Argentinu, točnije grad na obali Atalantika, La Platu. U njemu postoje dva velika kluba, Gimnasia i Estudiantes, a potonji je puno uspješniji te se u svojim vitrinama diči sa četiri osvojene Cope Libertadores, a u svojim počecima bili su smatrani kao klub srednje klase (za razliku od “radničke” Gimnasie). Ipak, njihov nadimak je Pinche, skraćeno od Pincharrata, nešto što bi se na hrvatski jezik moglo prevesti kao ubojice štakora.
Kako je podjela na “radnički” i “buržujski” klub postala s vremenom besmislena, tako se i legenda o tom nazivu iskrivila. Moderna verzija kaže da je taj nadimak došao činjenicom da su klub osnovali studenti, među kojima su bili i studenti medicine koji su se vježbali upravo na štakorima. No, ta je verzija netočna. Pincharrata je bio čovjek od krvi i mesa imenom Felipe Montedonica. On je zajedno sa svojim bratom radio na željezničkoj stanici uz tržnicu kao čistač cipela za tadašnju gospodu. No, kako je na tržnici bilo puno štakora oni su u slobodno vrijeme štakore ubijali i tjerali štapovima od čega je nadimak i došao. Mali Felipe bio je zaljubljenik u Estudiantes, a njegovi vršnjaci koji su navijali za Gimnasiu nadjenuli su mu taj, tada pogrdan nadimak.
“U to vrijeme mladi nisu mogli ići van predaleko od kuće bez dopuštenja roditelja, bar ne prije 17. ili 18. godine. Tako da sam u tom razdoblju Estudiantes gledao samo kad bi se iskrao od roditelja. No, kad sam porastao, nije bilo te utakmice, domaće ili gostujuće koju bi propustio.” – prisjetio se u jednom intervjuu Montedonica, koji je rođen davne 1898. godine i uz svoj najdraži klub ostao je sve do smrti. Klub je to prepoznao pa je ovom dugogodišnjem navijaču za života omogućio doživotan besplatan ulaz, dobio je odlikovanje kao počasni član (Estudiantes je kao i svi klubovi u Argentini uređen po socios modelu, a Pinche broje u prosjeku 40 tisuća članova godišnje), pristup klupskim prostorijama, a ovom dugogodišnjem čistaču cipela klub je svojevremeno pomogao i financijski. Montedonica je, kaže legenda, umro voljen od mnogih u La Plati, poznat kao dobričina koji nikad nije “tražio probleme”.
“Nisam se nikad pokušao profesionalno baviti nogometom, no nogomet mi je puno toga dao. Upoznao sam mnoge prekrasne ljude, ali moj najveći ponos je to što u službenim prostorijama kluba stoji istaknuta slika mojih prijatelja i mene.” – zaključio je do smrti vjerni navijač Estudiantesa.
U Hrvatskoj, čast iznimkama, sa zidova klupskih prostorija smješkaju se predsjednici, političari i klupska vodstva, a počasno predsjedništvo dodjeljuje se gradonačelnicima koje DORH trpa po istražnim zatvorima. Poželjni navijači su oni koji plješću pognute glave, a vrata klupskih prostorija za njih su zaključana pod parolom mdash; vi niste tu da sudjelujete vi ste tu da se klanjate. Hoće li doći vrijeme kad će u klupskim prostorijama domaćih prvoligaša ponosno isticati i slike domaćih verzija Felipea Montedonice?
Veljko Tomić
