Financijski problemi klubova u muškoj konkurenciji probijaju se do “mainstream” medija tek onda kad klub zaista dotakne dno i prijeti mu gašenje. Ženski nogometni klubovi nemaju ni taj luksuz medijske brige za njih, čak i kad je riječ o klubovima u kojima treniraju ili su trenirale stotine nogometašica. Jedan takav je i ŽNK Rijeka, nekad poznat pod imenom ŽNK Rijeka – Jack Pot. Naime, krajem prošle sezone klub je bio primoran odustati od posljednjih par kola Prve ženske nogometne lige, a tek kad su ovog ljeta u priči pojavila HNK Rijeka klub je ponovo stekao dovoljno sredstava da pokrene seniorski nogomet, ovaj puta iz Druge ŽNL. Kako bi vam približili djelovanje tog kluba, razgovarali smo s njihovom predsjednicom, Jelenom Jurić.
– Klub je oformljen kao malonogometni klub sada već davne 1997. godine. Sama ideja nastala je na jednom rođendanu gdje su četiri sestre odlučile oformiti skupinu za druženje i rekreaciju. Razvilo se to u više nego uspješan malongometni klub. Upravno na turnirima na kojima smo sudjelovali porasli su apetiti velikonogometnih klubova prema našim igračicama. Donesena je odluka o formiranju velikonogometnog kluba ŽNK Rijeka- Jack Pot. Od tog prvog dana pa do danas, mislim da je kroz klub prošlo oko 500 igračica.
Iz financijskih izvješća kluba vidljivo je da klub u 2014. godini uprihodio 247 tisuća kuna, a potrošio 252 tisuće kuna. Godinu ranije, prihodi su bili gotovo jednaki rashodima, a iznosili su 193 tisuće kuna. Tako mali iznos nažalost, nije bio dovoljan da klub preživi na kvalitetnim temeljima, a kad se usporedi s muškom konkurencijom, onda cijela stvar poprimi drastične razlike. HNS bi pritom davao jedva 50 tisuća kuna godišnje, a prihodi od Grada Rijeke i ostale donacije doveli bi do te brojke. No, klub je gotovo polovicu budžeta trošio samo na troškove prijevoza.
– U klubu je sve na amaterskom nivou, odnosno nogometašice ne dobivaju plaću, niti mogu živjeti od nogometa. Slično je i s trenerima, koji i ono što dobiju, nije adekvatno uloženo njihovom trudu. Sve počiva na velikom entuzijazmu. Što se pak lokalne zajednice tiče, odnosno Grada Rijeke, nismo nezadovoljni. Naravno da svi trebamo i očekujemo više, no niti gradovi općine i sl. ne raspolažu prihodima kao ranije, a dosta je udruga i klubova kojima je potrebna financija pomoć. Koristimo gradsku infrastrukturu, imamo organizirane termine treninga, savjetodavnu pomoć.
ŽNK Rijeka trenutačno ima 4 treninga tjedno, a svoje utakmice odigrava na pomoćnom igralištu stadiona Kantrida. Koliko će to potrajati ovisit će i o dinamici izgradnje novog stadiona. Nas je zanimalo tko sve tamo trenira:
– Od ove natjecateljske godine imamo 4 selekcije : morčiće, pionirke, kadetkinje i seniorke. Imamo istovremeno i školu nogometa za djevojčice. Trenutno u klubu trenira oko 300 nogometašica. – poručuje Jurić. I dok se neki klubovi i izvršni predsjednici istih zaklinju da provjera financija istih nije potrebna jer su oni društveno korisni obzirom na broj djece koji tamo trenira, kada su u pitanju djevojčice, novci stižu na kapaljku. Obično bi se pomoglo s kojom loptom, no u ŽNK Rijeka nadaju se da će se ubuduće to promijeniti.
n+: Kad se djevojčice obično uključuju u treninge, s koliko godina
JJ: Na našu sreću sve ranije. već sa 6 godina počinju prvi “ozbiljniji” treninzi. I dalje se baziramo na igri, no već je u tome veća doza ozbiljnosti. Prije samo nekoliko godina bila je iznimka da se djevojčica od 6 godina uključi u rad kluba. Na žalost, rano i prestaju sa nogometom a razlozi su uglavnom: posao, osobne obaveze, pa i zasićenje, pomanjkanje motiva, ili nemogućnost organizacije ili pak svakodnevni egzistencijalni problemi. Curice koje igraju nogomet nemaj poseban motiv – to je jednostavno tako, uživaju igri. Nogomet odabere njih. Odustaju jer možda ne ispune svoje afinitete, ljestvica uspjeha je vrlo kratka, pa neke djevojke u pomanjkanju kvalitete i kvantitete prebrzo dobivaju priliku nastupiti u reprezentativnim selekcijama i brzo se razočaraju ili zasite. Uz to, teško je uskladiti posao, obitel i nogomet, pogotovo kad igračice više nisu srednjoškolke ili studentice.
n+: Kako bi po vama trebalo proširiti i osnažiti ženski nogomet? Što bi se moglo učiniti na popularizaciji?
JJ: Mislim da se sada donekle ide u pravom smjeru, počelo se nešto raditi i u samom HNS-u, no ostaje pitanje rade li to pravi ljudi. Teško je premostiti dugogodišnje zanemarivanje. Baze za ženski nogomet nema, bar ne sustavne, sve počiva na entuzijazmu. Ne vidim da se nešto bitno promijenilo po tom pitanju. Ženski nogomet je živio i živi na leđima nekolicine ljudi zaljubljenika u sport. Na sreću, takvih je nekoliko u našem klubu. Ako govorimo o popularizaciji, onda bi prisutnost u medijima svakako trebala biti veća. Možda i prijenos koje utakmice. No, treba biti iskren pa reći da bi utakmice trebalo birati jer bi pojedine svojom kvalitetom mogle izazvati i kontraefekt. No, raditi se mora. Onoliko koliko vrednujete sebe i ulažete, toliko vam se vrati. U svemu je tako, ne samo u sportu.
n+: Infrastruktura je problem čitavog sporta, a ženskog pogotovo. Kakvo je bilo stanje do preseljenja na Kantridu?
JJ: Teren nam je dosta veliki problem budući da Rijeka ima malo igrališta a veliki broj klubova. Snalazimo se, no nije niti malo lako. Održavanje infrastrukture je u domeni grada. Što se pak same infrastrukture tiče, ne postoje ženske svlačionice, a također klubovi bi trebali imati posebne svlačionice za sutkinje, što naravno nemaju. Teško da ćemo ikada imati “svoj stadion” ali vjerujem da ćemo uz razumijevanje i podršku muških kolega imati zajednički.
n+: Financija smo se već dotakli, no osim njih, što je sve što treba svladati da bi jedan ovakav klub opstao?
JJ: Problem je podrške koje nikada nema dovoljno – iz subjektivnih ili objektivnih razloga. Problem je neprilagođeno natjecanje ili nemogućnost natjecanja, naravno financije jer neki klubovi nemaju niti za najosnovnije potrebe, ali i nekakav dugoročni plan sa jasno postavljenim ciljevima i mogućnostima. Problem je stigma koju ženski nogomet nosi, gdje po nekad i roditelji uskraćuju djevojčicama bavljenje nogometom jer je to “muški sport”. Problem je i infrastruktura, dovoljan broj sportskih rekvizita, djevojke se relativno kasno uključe u sportpa nema ni pravog stjecanja osnovnih pravila ponašanja.
n+: Kakav je odnos s Hrvatskim nogometnim savezom? Ima li kakvih pomaka nabolje?
JJ: Ne mogu reći da se nije dogodio pomak, no isto tako nije se dogodilo išta sadržajno. Opet, uzrok je višegodišnje zanemarivanje, gdje su klubovi ženskog nogometa bili čista statistika i nešto što se moralo imati u izvješćima prema UEFA-i. Gledajući reprezentacije, očiti je pomak u svim selekcijama, odnosno barem postoje naznake poboljšanja. No gledajući 1.HNLŽ zadnjih par godina, neću pogriješiti ako kažem da je stanje jako loše. Klubovi dobivaju i dobivali su poticaj od HNS jednak troškovima službenih osoba natjecanja u jednoj sezoni.
n+: U HNS se često hvale da su “puni ko brod” i da su im financije odlične. Mislite li da bi HNS mogao izdvajati više sredstava za ženski nogomet?
JJ: Da, mislim da bi mogao i morao, barem u obliku poticaja klubovima i sredinama koji u najširem značenju riječi “rade”nogomet. Morao bi odvajati više vremena za ženski nogomet, ne u smislu zadovoljenja statistike. Često se bave time samo na razini ispunjenja kvota – poput primjerice broja žena u u sudačkoj organizaciji, broj delegatkinja i slično. Dosta toga je nažalost stihijski.
n+: Ako se dignemo na svjetski i europski nivo, kako gledate na odnos UEFA-e i FIFA-e na odnos prema ženskom nogometu? Jeste li zadovoljni – što bi se moglo promijeniti?
JJ: Mislim da tu nekakav pozitivan poticaj postoji, ali i da resursi nisu dovoljno iskorišteni od strane HNS-a i klubova. Dosta je projekata koji nisu zaživili i ima puno prostora za napredak. Ali taj napredak ne smijene “kozmetički” nego zaista kvalitetan pristup ženskom nogometu – bilo da je riječ o segmentima školskih natjecanja, rekreacija, studenskih ili sveučilišnih natjecanja pa do takozvanih natjecateljskih “profesionalnih” liga.
n+: Ženski nogomet gotovo da ne postoji u domaćim medijima. Što nam je činiti?
JJ: Mislim da dijelimo sudbine ženskih sportova u Hrvatskoj. Poznanici koji su gledali prijenose na drugim televizijama bili su oduševljeni. Znači da interes ipak postoji, ali očito ženski nogomet nije još dovoljno ekonomski isplativ. Ali mislim da je to samo pitanje vremena.
Veljko Tomić
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za pluralizam u sklopu projekta “Ilegalne potpore u sportu, “legalne potpore” u diskriminaciji.”
