Prije nego krenem sa ovim tekstom želim napomenuti sljedeće. 6 mjeseci nisam pisao na temu navijaštva i nakon ovog teksta neću više nikada, nakon preko 2000 napisanih tekstova i 10 godina pisanja nema se više ništa dodati a razlozi zašto sam prestao u siječnju sada nisu bitni i ostat će moji. U zadnjih 48 sati vodio sam veliku bitku sam sa sobom gledajući što se događa i odlučio sam sjesti za svoj laptop, zasukati rukave i napisati svoj posljednji tekst, od srca. I nije me uopće briga tko će razumjeti a tko neće, nikad me i nije bilo briga, pisao sam iz srca i iz ljubavi, i kad je lajkalo 3 čovika tekst i kad je 30000 osjećaj je isti, uvik poseban. Moj posljednji na ovu temu a onda se vraćam hrani, vinima, obitelji, životu sa osmjehom. Hvala vam.
NIKAD GA NISAM PITA ZAŠTO, A SAD GA RAZUMIN
Gledan ovog mog malog anđela od 4 godine i razmišljam. Taman kad sam ja ima 4 TAMO 90-e ćaća je uzeja pušku u ruke i sljedećih 5 godina u mom životu ostala je praznina, rupa, crnilo. Viši ciljevi, viši ideali, otac bez sina, sin bez oca. Rat, jebeni rat. Iza rata par godina je prošlo, vozimo se od Zadra prema Kruševu a u Pridrazi on skrene prema Novigradu. Promjena plana. Prvo do Islama, parkira kraj ceste i pokazuje srušenu kuću neku i govori “Tu smo izgubili 9 momaka, 9 Slavonaca” Pola sata kasnije smo u Paljuvu. Kaže “U ovaj bunker je granata pogodila, imali smo sriće, bija je čvrst pa je samo malo sluh otiša” a onda u Novigrad. Gori pokazuje misto di je bila topovnjača i kaže “S ovog mista sam gađa našu kuću priko mora. Vidili smo sa dvogledima da u njoj imaju skladište i da ih je desetak tamo”. Dite ko dite nisam pita zašto je gađa i cilja vlastitu kuću nego me zanimalo jel pogodija. Nije pogodija, 20 metara faling je bija. Nakon uru vrimena smo se dovezli i na cesti uz kuću stoji udubina od pogotka. Nikad nisam pita zašto, ni kad sam bio stariji, ni kad sam bio teenager, ni u 20-ima ni sad u 30-ima. Znao sam, ako je suđeno, odgovor ću znati. Ne samo znati, nego spoznati, razumjeti. Iskreno ga razumjeti.
Prije par dana grupa momaka je izazvala prekid nogometne utakmice u Francuskoj a sve nakon toga je povijest. Povijest kada smo spoznali, kada smo shvatili, kada smo postali svjesni kakvi ljudi nas okružuju. Kada smo vidjeli tko smo i što smo. Svi mi, svatko tko nas okružuje, društvo u cjelini. Svatko tko je ove dane izbacio vlastite očnjake, stisnuo šake i gladan krvi, osvete, bijesa i gnjeva krenuo u potragu za krivcima. Svaki onaj oko nas koji je javno dijelio imena bez ikakve osnove, bez dokaza, bez snimke, bez ikakvog utemeljenog saznanja osim da je vidio kod drugog prijatelja, ovaj kod trećeg, ovaj kod četvrtog. Bilo je dovoljno da je netko bio na tribini bez dresa i ta činjenica ga je koštala zaokružene glave, objave podataka. Huškanje mase željne krvi jer im je netko uzeo malo slavlja, jer je kapetan plakao zbog smrti oca, jer je to veliko natjecanje, jer sramote naciju, jer je nekom propao listić na kladionici ili jer je nekom upropašten godišnji odmor. Godišnji kada svake 2 godine nakon još jedne “nikad bolje reklame od Nikea” i još jednog hita momaka iz Zaprešića, stavi ruku na srce i krene bodriti svoje na još jedno Europsko ili svjetsko.
Masovna histerija, masovno osuđivanje gdje se masovno i sa odobravanjem poziva masu da uzme stvar u svoje ruke, da masa presudi, da masa osudi, da masa kazni. Situacija gdje se svakom daje za pravo da procjeni tko je kriv, kako i kada i da kažnjava kako on misli da treba. U suvremenom svijetu, u 2016-oj godini, u jednoj demokratskoj zemlji europske unije. Da, događa se, oko nas se događa. Gledam sve te ljude, gledam im reakcije, gledam bijes, ne vjerujem, sanjam, sigurno sanjam da takvi ljudi postoje.
Ljudi koji su masovno spremni na raspravu o POSLJEDICI bez da samo 1% njihova mozga krene razmišljati o nečemu što se zove UZROK. Uzrok. Tih 5 slova koji otkrivaju svaku nedoumicu i koji su presudni u formiranju vlastitoga stava. Riječ uzrok koja otkriva sve. I nije teško, zaista nije. Ali kako, kako, kako pobogu razmišljati o uzrocima jer tada će proraditi podsvjest.
Podsvjest je nešto što bi kod svakoga tko imalo razmišlja i ima donekle moć samokontrole i samosvjesti trebala aktivirati nešto što se zove RAZUM koji će ga podsjetiti da je šutio, upravo to, DA JE ŠUTIO, DA SE NIJE BUNIO, da ništa nije poduzimao, sakrio se u svoja 4 zida, uz dnevni tisak jer nije njegov problem i ne tiče ga se pijuckao nekada davnije svoju kavu sa mljekom i coca colom:
– dok se zemlja pljačkala
– dok su tvornice privatizirane
– dok su firme upropaštavane
– dok su davani otkazi radnicima
– dok se isisavao proračun
– dok su se rasprodavala dobra
– dok se plela interesna mreža podobnih
– dok je upropaštavan sport
– dok je srozavana kultura
– dok se prekrajala povijest
– dok je iseljavana Slavonija
– dok je uništavana poljoprivreda
DA JE ŠUTIO, DA SE NIJE BUNIO, da ništa nije poduzimao, sakrio se u svoja 4 zida, uz dnevni tisak jer nije njegov problem i ne tiče ga se pijuckao malo kasnije uz kavu s mljekom i decilitar cole
– dok su poskupljivale knjige
– dok je poskupljivala struja
– dok je poskupljivala voda
– dok je poskupljivao parking
– dok je poskupljivao trajekt
– dok su zatvarane škole na otocima
– dok je selo umiralo
– dok je poskupljivao telefon
– dok su povećavani porezi
– dok su uvođeni prirezi
– dok je cijena autoputa išla gore
– dok je cijena dopunskog išla gore
– dok su se smanjivale stipendije
DA JE ŠUTIO, DA SE NIJE BUNIO, da ništa nije poduzimao, sakrio se u svoja 4 zida, uz dnevni tisak jer nije njegov problem i ne tiče ga se pijuckao poslije toga uz kavu sa mljekom uz čašu vode
– dok su parkirne zone proširivane
– dok su gradske jezgre upropaštavane
– dok su trgovi postajali terase
– dok su ribari gubili povlastice
– dok je javno postajalo privatno
– dok su se fontane plaćale milionima
– dok su rezani proračuni za vrtiće
– dok je rastao Franak
– dok je nestajalo žito
– dok se uzdizalo profitere
– dok se gazilo branitelje
– dok se gazilo manjine
– dok se zemlja rasprodavala
DA JE ŠUTIO, DA SE NIJE BUNIO, da ništa nije poduzimao, sakrio se u svoja 4 zida, uz dnevni tisak jer nije njegov problem i ne tiče ga se pijuckao običnu kavu nedugo nakon svega toga
– dok su otkrivane afere
– dok su padale maske
– dok su padale vlade
– dok su padali premijeri
– dok su vas trovali ideologijom
– dok su vas plašili ustašama i partizanima
– dok su vas plašili jugoslavijom
– dok su privodili generale
– dok su otvarane kladionice i casina
– dok su nicale stanice za otkup zlata
– dok su otvarane poslovnice za lihvarske kredite
– dok srijedom 2 busa polaze iz Osijeka
– dok ponedjeljkom i petkom avion poljeće iz Zadra
– dok redovi pred pučkom kuhinjoim rastu
– dok susjed kopa po kontejneru
– dok djeca sa Downom ostaju bez naknade
ili sada kada se više nema ni za Bočicu cole uz kavu, kada nema ni za decilitar uz kavu, ma ni za mlijeko kada nema, kad je kava obična, gorka, nikakva. Sada kad vidi da dolazi vrime da neće imati ni za takvu, nikakvu kavu. Sada postaje svjestan, svjestan da imamo veliki problem, najveći ikada, NAVIJAČE.
Sada kada ste svi vi spremni, ono pravo “Za dom spremni” da ih sve locirate, pohapsite, transferirate i procesuirate analizirajući posljedicu koja vas je zadesila vi ne razmišljate o uzroku. Sada se pogledajte u ogledalo i zapitajte se, kakvi ste vi to ljudi, kakve su vam vrijednosti i u kakvom će vam okruženju djeca rasti.
Nije na meni da ikom objašnjavam. Na meni je samo jedno, da osobno, ako netko bude morao na suđenje pošaljem koliko budem mogao novaca odvjetniku. A na vama je kao pravom Hrvatu da me smatrate zato smećem i lošom osobom, jer živimo u društvu gdje je normalno da me smatrate smećem ako to napravim a onoga tko plati 7 miliona kuna jamčevine prijatelju kojeg se sumnjiči za krađu 130 miliona smatrate tatom, carom, legendom.
Ako ikad sretnete ikoga od ovih momaka iz Francuske, nemojte ih pitati zašto su to napravili, zašto su bacali i htjeli srušiti vlastitu reprezentaciju. Oni znaju zašto, a vi, vi možda jednom shvatite, možda jednom spoznate, jednom kad u 3 u noći dopratite vlastito djete na kolodvor ili aerodrom te mu mahnete, za kraj, suznih očiju, za neko bolje sutra u nekoj drugoj zemlji, sutra koje ste mu u vlastitoj vi uzeli sa 20 godina šutnje… A tad, jebiga, tad će biti kasno za suze.
Jure Karamarko
