Zadnjih godina svjedoci smo sve brojnijeg navijačkog aktivizma, koji daje konkretne rezultate. Neke navijačke skupine osnovale su i uspješno vode vlastite klubove, dok su se neke uspjele izboriti za izmjenu Zakona o sportu. Usprkos brojnim pozitivnim stvarima, mnogi čelnici nogometnih klubova i HNS-a, izjednačavaju ih s huliganima. Istovremeno se za nogomet vežu brojne afere, počevši od FIFA-e i UEFA-e, a niti stanje u našem nogometu nije pretjerano čisto. O svim ovim temama, odlučili smo porazgovarati s Josipom Kregarom, profesorom sociologije na Pravnom fakultetu u Zagrebu, bivšem članu Skupštine grada Zagreba, te zastupniku Hrvatskog sabora.
N+: Što mislite o sve raširenoj pojavi kod nas i u svijetu da navijači žele imati pravo biranja u nogometnim klubovima?
Kregar: Cijelu takvu inicijativu ja vidim kao širenje ideje civilnog društva. Nitko od samih korisnika ne može bolje znati da li je neka djelatnost ili organizacija uspješna, te zbog toga krajnje pozitivno gledam na takve pokušaje, iako sam svjestan mogućih ograničenja. Radi se o tome da pravo birati i biti biran bitno mijenja filozofiju navijača, jer oni u obzir moraju uzimati sve one druge okolnosti o kojima oni kao masa nisu vodili brigu. Njih kao masu zanima rezultat, ali kao upravljači oni bi bili svjesni mogućih financijskih, organizacijskih i drugih ograničenja, na temelju čega bi mogli objektivnije ocijeniti uspjeh ili neuspjeh kluba. Sve skupa radi se o vrlo pozitivnoj stvari, a pokazatelj toga su brojni europski klubovi.
N+: Što mislite o članskom modelu jedan član – jedan glas?
Kregar: Zagovornik sam takvog modela, jer je to jedan od načina da se pridobije navijače da na drugačiji način dijele uspjehe i neuspjehe klubova, da češće dolaze na utakmice. Jednako kao što se radničko suodlučivanje smatra nečime što motivira radnike na lojalnost firmi i veće zalaganje, ta ista ideja je primjenjiva i ovdje. Osim toga, navijače se često tretira kao nestašnu djecu, a u ovim okolnostima gdje bi oni morali sudjelovati u donošenju odluka, oni bi morali preuzimati i odgovornost.
N+: Čitajući forume i portale, dosta je ljudi koji ne žele da navijači imaju pravo odlučivanja. Zašto je to u Hrvatskoj nešto na što šira zajednica negativno gleda?
Kregar: Zbog toga što u Hrvatskoj postoji iskustvo da svaki dobro zamišljen plan završi sasvim drugačije nego što su mu bile namjere. Ljudi su već zasićeni reformama koje vode u isto ono što je već bilo.
N+: Je li novi zakon o sportu, izmijenjen na inicijativu navijača, obrazac za uspješnije isušivanje nogometne močvare? (glavne promjene zakona odnose se na izjednačavanje huligana iz lože s huliganima na tribinama, javna objava financijskih izvještaja, navijačka demokracija)
Kregar: Taj zakon je dobar, ali nije dovoljan. To kažem zbog toga što mi se čini da su prethodni zakoni i ministri pružali daleko veće mogućnosti interveniranja u negativne procese u sportu, ali se nisu primijenili. Ministri iz sasvim različitih vlada, pokazali su oklijevanje, ili su samo na riječima bili odlučni, a u mjerama krajnje fleksibilni. Najnovije izmjene i dopune Zakona o sportu pozdravljam, i čini mi se da su one rezultat veće svijesti koja postoji u narodu, te jednog ogorčenja i nezadovoljstva prema vođama sportskih klubova. Mislim da jačaju elementi u društvu kojima se sve to gadi, i koji u sportu više ne vide natjecanje, već vide razbacivanje primitivizmom, utjecajem, novcem.
N+: Vidimo da su prosvjedima i aktivizmom navijači ipak nešto pokrenuli. Postoji li takav aktivizam i u drugim sferama društva?
Kregar: Postoji, ali generalni trend je smanjivanje aktivizma, padanje utjecaja civilnog društva. Pod time mislim na društvo u kojem su građani nastupali kao slobodni pojedinci, ne kao profesionalci, to je ono što je dosta propalo u zadnjih 15-20 godina. Buđenje civilnog društva, osobito udruga koje su se bavile zaštitom žrtava i ljudskih prava, bilo je uzrokovano vanjskim lošim okolnostima. Ali onda je došlo do prekretnice, koncem 90-ih kada se pojavio višak u državnom proračunu, a taj višak je preusmjeren u financiranje civilnog društva. To je bio početak birokratizacije i pasivizacije civilnog društva.
N+: Imamo primjere gdje navijači, odnosno oni koje vrhuška HNS-a karakterizira kao huligane i ulicu, vrlo uspješno vode klub (Futsal Dinamo, Varteks), ili primjer Hajduka gdje je Torcida pokrenula temeljite promjene u klubu. Nisu li njihovi klubovi dokaz toga da je retorika o tzv. ulici potpuno deplasirana?
Kregar: Deplasirana je, ali tu se radi o jednoj manipulaciji, a ja se pitam zašto se tome ne bi stalo na kraj tako da navijači formiraju neku vrstu etičkog povjerenstva, koje bi radilo to isto, kritiziralo neprihvatljivo ponašanje, uz bitnu razliku da ga se stavi u realni kontekst. Jer ako se skupi 60 tisuća ljudi na sportskom natjecanju, tu postoji velika šansa za nekakav incident, ali to od samih navijača mora biti tretirano kao incident, i ukazano na to.
N+: Je li po vašem mišljenju Mamić uzor pojedinim ljudima, onda što to govori o društvu, kako gleda na to. Jesmo li se kao društvo srozali kad je jedan Mamić prihvaćen kao uzor ponašanja?
Kregar: On možda nije uzor, ali je tipično opravdanje za svakoga koji nema nikakav uzor. On pokazuje da snižava razinu civiliziranosti u društvu, a budući da je tako utjecajan da se kod njega slavi rođendan predsjednice, da je jedan od većih donatora u kampanjama, budući da kontrolira medije itd. to sve ostavlja dubok dojam na mlade ljude koji misle da je to normalno.
N+: Što mislite o HHO-u i njihovim izvještajima o stanju na hrvatskim tribinama? Pojačava li to u slici prosječnog građanina sliku o navijaču kao huliganu?
Kregar: Nisam upoznat s njihovim izvještajima, ali sam vidio gospodina Čička kao počasnog gosta kako ulazi u poseban avion, koji je njega i upravu Dinama odvezao u Kijev. Tada mi nije bilo sasvim jasno što te ljude drži zajedno, no kasnije se ispostavilo da je to “ljubav prema nogometu”.
N+: Jeste li iznenađeni brojnim korupcijskim aferama u FIFA-i?
Kregar: Niti najmanje, sjećam se događaja otprije 17 godina na kongresu Transparency Internationala, gdje je jedna od najzanimljivijih panela bila je korupcija u nogometu i MOO-u. Iznesene su određene indicije i činjenice, no dokaza je bilo jako malo. Međutim, svima je bilo jasno da tu postoji uigrani sistem u kojem uprave i vlasnici klubova odlično zarađuju i koriste taj novac da bi korumpirali moćnike. Tada je postajalo sve jasnije da je u sport ušla korupcija i da se sport koristi kao izvor sredstava korupcije i nelegalne političke moći.
N+: Kada je to nogomet postao zanimljiv politici i kriminalu?
Kregar: Mislim da je nogomet politici uvijek bio zanimljiv, samo su do 90-ih razlozi bili drugačiji. Tada je bio zanimljiv jer je to bio način da se kontrolira jedna politički važna djelatnost. To se vidjelo u tome što su svi klubovi imali određena socijalistička obilježja, u njihovim upravama su sjedili ljudi koji su bili politički vrlo moćni. U 90-ima se to mijenja, te politika počinje prepoznavati sport ne samo kao izvor političke moći, nego i sasvim prizemnu mogućnost zarade. Tada se događa spoj politike, kriminala i sporta. A kriminalu je nogomet postao zanimljiv jer se tu radi o ilegalnim stvarima kod kojih oni postaju nezaobilazni dio mehanizma prijenosa moći i pretvaranja moći u novac. Budući da se radi o velikim sredstvima koja se nalaze van kontrole financijskih institucija, to postaje plodno tlo za pranje ilegalno stečenog novca.
N+: Što mislite o gradskom sponzoriranju Dinama putem Turističke zajednice, Holdinga, a da ne spominjemo 30-40 milijuna kuna godišnjeg džeparca na ime održavanja stadiona i trenera?
Kregar: To je prokleto razbacivanje novcima koje smo mi kao građani dali. Pa niti gradski proračun niti Turistička zajednica ne funkcioniraju od svojih poslovnih rezultata i prihoda, nego od naših donacija. I dok se to ne ukine, sportski klubovi će služiti kao rezervni položaj za islužene političare koji previše znaju i ne bi trebali pričati itd. Osim toga, meni je nejasno kako su najveći sponzori u Hrvatskoj tvrtke koje se ne nalaze na tržištu. HEP, INA, pa i spomenuta Turistička zajednica Grada Zagreba. Kakva dodatna reklama je njima potrebna? Oni time kupuju jedan određeni imidž, ugled, a to vodi pranju novca i nezdravim odnosima unutar klubova.
N+: Kako gledate na najavljeno ulaganje za sjevernu i zapadnu tribinu, na što se planira potrošiti 280 milijuna kuna + PDV?
Kregar: Postoji Odbor za kontrolu u skupštini grada koji bi u ovom slučaju trebao tražiti sve dokumente na uvid. A mogli bi kontaktirati i zainteresirane navijačke skupine i omogućiti im da sudjeluju u radu Odbora za kontrolu kada se o ovome bude raspravljalo. Moj strah je da se o tome neće raspravljati, ali nema mogućnosti da netko spriječi Skupštinu Grada i Odbor za kontrolu da takva pitanja stavi na dnevni red. Ovdje je glavni problem cijena, koja je već sada prevelika, ali ako dođe do izvođenja radova, cijena će se konstantno povećavati, jer rastu i apetiti. Nekad je bilo dovoljno otići na kavu u Opatiju, a danas se mora otići na npr. Bahame.
N+: Jeste li kao gradski vijećnik tražili izvještaj o utrošenim novcima u Dinamo? Je li pošteno da se sa zagrebačkim novcima financira sportski uspjeh u profesionalnom sportu?
Kregar: Jesam, dva puta smo imali silno napete i dramatične sastanke sa Zagrebačkim sportskim savezom. Ja sam bio predsjednik Odbora za kontrolu, te smo odbijali izvješća kakva su nam servirana i tražili nadopune. Tražili smo dokumentacije o nekim spornim poslovnim dokumentacijama, i najviše od svega, inzistirali smo na tome da dobijemo čiste račune. Izazvali smo brojne histerične napade gradonačelnika Bandića i brojnih sportskih djelatnika. Na kraju krajeva, i osobno sam se našao na listi “žrtava” Mamićevog jezika, kada me je optužio da sam pravni mag inicijativi koja ga želi srušiti. To je bilo usmjereno na činjenicu da smo mi tražili ugovor između grada i Dinama o stadionu. Pokušali smo puno toga, i postojalo je raspoloženje u Skupštini da se sve to raščisti, ali je sve padalo u drugi plan zbog sukoba Skupštine i Bandića. Mi smo godinu dana potrošili na raspravu o cijeni dječjih vrtića, a oni su trebali biti potpuno besplatni, samo da se gradski oci nisu ovako rasipnički ponašali prema njihovim omiljenim sportskim igračkama Dinamu i Ciboni.
Ivan Mušlek
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za pluralizam u sklopu projekta Demokratizacija sportskih klubova i saveza te pravo na javno informiranje kao podloga za šire društveno djelovanje.
