Smjena je obavljena brzo, glatko i efikasno, kako i priliči demokratskoj proceduri i jednoj instituciji poput Hajduka. Nisu se pojavili nikakvi repovi, nema neodgovorenih pitanja niti nezadovoljnika; tako to izgleda kada, kako to kaže već pošteno izlizana poštapalica, ulica vodi klub.
A tu je i činjenica koja će nam zapeti za oko, možda čak probuditi dozu nostalgije s mazohističkim okusom mdash; čini se da smo dočekali jednu garnituru u Hajduku koja će steći status bivše, a usprkos tome neće biti kandidati za optužnice, suđenja i zatvor. Pa čak ni za sumnje u kriminal, izuzme li se dosta smiješan pokušaj plasmana priče oko transfera Ante Vukušića. Dočekali smo, dakle, da se u klubu dogodi potpuno normalna primopredaja vodećih položaja.
Ako za demokraciju kažu da se ne testira na slobodnim izborima, nego prije svega na kulturnoj i civiliziranoj predaji vlasti, onda možemo zaključiti da je u ljeto 2015. godine Naš Hajduk prohodao. I pored svih vijesti s Poljuda koje nas sustižu iz dana u dan mdash; a u ljetno doba one su i inače poprilično vedre i optimistične, dok su ove godine smiksane u vrlo ambiciozan koktel mdash; ipak je red na trenutak zastati i oprostiti se s prvom generacijom demokratski izabranih nadzornika. Onih koji su svjesno stavili svoj osobni i profesionalni kredibilitet na panj, koji su riskirali vlastiti ugled, živce i novac kako bi u presudnom trenutku stali u obranu zajedničke vrijednosti i isturili se u prvom redu borbe za ideale.
Onih koji su, da bude potpuno jasno, spasili Hajduk. I potom se samozatajno povukli prepuštajući palicu novoj ekipi.
Nije to bilo tako davno, evo nema ni četiri godine, a da smo o splitskom klubu pričali i pisali u puno mračnijim tonovima. Nije to bila samo financijska propast i onih stotinu milijuna kuna nataloženih dugova, odnosno sablja stečaja koja je već bila u zamahu. Ne, radilo se o puno ozbiljnijem i puno dubljem ponoru iz kojega naizgled nije bilo ama baš nikakvog izlaza. A pogotovo ne jednostavnog.
Hajduk je, ukratko, bio dosegnuo dno i potpuno propao u financijskom, ali i u sportskom, pa čak i moralnom smislu. Erozija je bila vidljiva na svim frontovima, od činjenice da je njegov vlastiti grad bio spreman pustiti klub da potpuno propadne, preko neveselog sastava igračkog kadra uljuljkanog u bogovskim primanjima mdash; kao da sutra neće doći mdash; do sastava samog vodstva Hajduka u kojemu su prevladavali duboko nesposobni i, ne lažimo se, kompromitirani kadrovi.
Kad jedna ozbiljna tvrtka koja okreće barem deset milijuna eura nema ni jednog jedinog kompjutera, rekli bismo da je temeljito zaostala. A kad nema čak ni godišnji budžet, plan prihoda i rashoda ili nije u stanju nabrojati sve sudske sporove i potencijalne štete koje joj vise nad glavom, ne treba biti Einstein za zaključiti da se radi o njenom svjesnom i namjernom uništavanju.
Sve su te okolnosti, kažemo, tek dio gotovo suludog mozaika koji je dočekao ekipu odabranu na povijesnim prvim demokratskim izborima u hrvatskom sportu, održanima nakon teške povuci mdash; potegni bitke s gradskim vlastima, koje su zlatnu koku ispustile iz ruku tek kada je ona potpuno onemoćala. Kako bi reklame rekle, ni to nije sve: i prije četiri godine Hajduk je gotovo jednako kao danas bio u evidentnoj nemilosti nogometnih struktura podređenih jednom centru moći i jednom čovjeku, što znači da je trebalo temeljito promijeniti cijeli sustav, cijeli način funkcioniranja i paradigmu oko toga što nogometni klub i nogomet u Hrvatskoj uopće danas jesu.
A na tom putu još su ih dočekali mediji, mahom teško neobaviješteni i također zaostali u vremenu ‘prije kompjutera’, koji su marljivo anestezirali javnost i ubijali svaku pomisao da se u sportu može pošteno, usput držeći ljestve starim strukturama i mdash; što je još važnije mdash; starom načinu upravljanja. Dakako, tu su i klupski ‘doajeni’ navikli na sitne povlastice i valjda stoljetno hranjenje vlastitog ega mdash; što im je staž na Poljudu bio dulji, to je pisanje bilo mahnitije i zločestije.
I kako na koncu ne zahvaliti Josipu Paladinu, Šimi Luketinu, Branki Ramljak, Ljubi Pavasoviću Viskoviću, Vjekoslavu Hrabaru, Nikoli Koceiću Bilanu i Anti Majiću?
Da, evo im duboki naklon: prvoj dvojici što su odmah po naslućivanju pravosudnih problema pristojno otišli iz Nadzornog odbora i ostavili Hajdukovo ime bez zrnca sumnje. Hvala im svima skupa za svaku kunu otplaćenog duga, za vraćanje dostojanstva umornom starcu s Poljuda, za čestitost i poštenje, za neodigrani derbi, za Fredija Fiorentinija, za pokazivanje kičme, za marketing, za pokopane kosture i otkopanu perspektivu.
Za konačno vraćanje navijačima kao bazi koja je klub cijelo vrijeme držala na životu, za slalom među političarima i knockmdash;out klupskim lešinarima, za svaki riješeni sudski spor i svaku mrvicu betona u nanovo postavljenim temeljima velikog Hajduka.
Za četiri godine besplatnog gubljenja vremena, živaca i privatnosti.
Uvijek, jasno, može bolje, ali to nije poanta ovog teksta; tek kad Hajduk konačno procvjeta i kada se završi gerilska borba za ravnopravnost i najobičnije poštovanje zakona, shvatit ćemo koji posao je odrađen u ove četiri burne i zajebane godine.
Oni zaslužni za to iz prikrajka će skromno promatrati kako netko drugi bere plodove njihovog rada mdash; ali opet, upravo to je glavna odlika časnih i poštenih ljudi.
Ovaj tekst nastao je uz potporuMinistarstva kultureu sklopu projekta “Direktna demokracija u hrvatskoj sportskoj praksi”.
