Iako se na Olimpijskim igrama natječu zajedno pod zastavom Union Jacka, nogometna povijest i FIFA priznaju zaseban identitet i samostalnost Engleske, Škotske, Walesa i Sjeverne Irske. Status ovih reprezentacija “bez države” odraz je samih početaka nogometne igre te povijesti britanske krune i njene imperijalne politike, koja se možda više nego igdje drugdje i danas osjeća na smaragdnom otoku. Na tom relativno malenom otoku bogate i teške povijesti danas postoje dvije nogometne reprezentacije koje dijele iste boje i ime, a odnosi dvaju saveza specifični su upravo kao što je složena politička i društvena stvarnost podijeljene države.
The Irish Football Association (IFA) je ime četvrtog najstarijeg nogometnog saveza na svijetu, a od 1882. do 1924. natjecali su se pod imenom irskog nacionalnog tima i predstavljali cijeli otok. U burnim dvadesetim godinama 20. stoljeća, nakon stvaranja Irske Slobodne Države dolazi do formiranja novog saveza u Dublinu, koji se najprije zvao Football Association of the Irish Free State (FAIFS), da bi 1937. godine uzeo ime pod kojim ga znamo i danas Football Association of Ireland (FAI). U tom periodu postojala su, dakle, dva nacionalna tima i dva rivalska saveza, a oba su smatrala da imaju pravo predstavljati cijeli otok, zvati se Irska i birati igrače koje žele te ih je više desetaka igralo u oba zelena dresa. Nakon završetka Drugog svjetskog rata neki su igrači čak nastupali u istim kvalifikacijama za oba tima, što je nagnalo FIFAmdash;u da konačno intervenira. Od 1953. godine ekipa sa sjevera u svim natjecanjima nastupa pod imenom Sjeverne Irske (iako formalno nemaju status samostalne države), dok se reprezentacija FAImdash;a natječe pod imenom Republika Irska.
Sjeverna Irska uspjela je doći do tri završnice SPmdash;a, i to 1958., 1982., i 1986. godine, dok se na završnicu EPmdash;a nikad nisu plasirali. Sigurno najpoznatiji igrač svih vremena je slavni George Best, a imena Pata Jenningsa i Martina O’Neilla i danas izazivaju respekt u nogometnim krugovima. Republika Irska je na svoj prvi nastup na velikom natjecanju čekala do EP 1988. mdash; bili su više nego dobar debitant. Prvo pak SP na kojem su igrali bilo je 1990. godine, no kakav je to nastup bio! Ekipa predvođena Jackijem Charltonom prošla je skupinu, odigravši 1:1 sa favoriziranim rivalom Engleskom, da bi ih na kraju izbacio Toto Schillaci u četvrtfinalu. Irski navijači su bili možda i najbolja priča jednog prilično lošeg prvenstva, a doček u Dublinu sa stotinama tisuća ljudi prepričava se i danas.
Uzvrat Talijanima uslijedio je samo 4 godine poslije, na SP u SADmdash;u kada je Ray Houghton prekrasnim golom izazvao erupciju oduševljenja među Ircima na stadionu i diljem svijeta. Bile su to zlatne godine pod vodstvom “najvoljenijeg Engleza” u Irskoj, zahvaljujući između ostalog i brojnoj irskoj emigraciji. Na osnovu svojih irskih predaka mnogi su igrači rođeni izvan domovine stekli pravo nositi zeleni dres, a imena Johna Sheridana, Paula McGratha ili Tonija Cascarina postat će na taj način zauvijek dio irske nogometne legende. Dvije su se irske reprezentacije dosad međusobno susretale u 10 navrata, Republika je slavila 4 puta uz 2 pobjede Sjevernih Iraca.
Pitanje identificiranja sa svojim nacionalnim timom na sjeveru je prožeto političkim i vjerskim podjelama, ali i sukobima. Navijači Sjeverne Irske većinom su protestanti, skloni uniji s Velikom Britanijom te su često u prošlosti bili optuživani za napade prema katoličkim igračima (religijska i nacionalnomdash;politička podjela je zapravo identična). Neil Lennon jedan je od onih koji su primali ozbiljne prijetnje od strane većinski protestantskih navijača, jer je kao katolik rođen na sjeveru nastupao za Celtic i reprezentaciju Sjeverne Irske. Pod pritiskom prijetnji morao je odustati od daljnjih reprezentativnih nastupa. Situacija se ipak u zadnje vrijeme mijenja, sektaške pojave i nasilje nastoje se izbaciti s tribina, a navijači “učiniti” politički korektnima, tako se uvijek iznova naglašava činjenica da je 2011. nakon čak 50 godina jedan katolik (Michael O’Neill ) postao izbornikom Sjeverne Irske. Slučajno ili ne, iste je godine prvi ministar iz redova Sinn Feina, Caraacute;l Niacute; Chuiliacute;n, došao na utakmicu Sjeverne Irske, no i dalje se uoči utakmice svira God Save The Queen, a vijori tzv. ulsterska zastava, koja simbolizira isključivo unionističku zajednicu te se koristi samo na nogometnim utakmicama. Veliki dio katoličke ili “nacionalističke” populacije na sjeveru podržava i identificira se sa timom Republike Irske smatrajući Sjevernu Irsku tek privremenim, prijelaznim rješenjem uoči konačnog ujedinjenja.
Složeni odnosi i dugogodišnji nogometni problemi završili su i na CASmdash;u zbog slučaja Daniela Kearnsa, rođenog na sjeveru, koji je želio nastupati za Republiku nakon što je već nastupao za mlađe kategorije Sjeverne Irske. Sjeverna Irska je značajno manja po broju stanovnika, a velik broj mladića iz katoličkih obitelji želi nastupati za reprezentaciju koju smatraju svojom. Samim time IFA je smatrala da FAI zapravo kupi plodove njihovog rada. CAS je odbacio podnesak i potvrdio individualno pravo igrača rođenih sjeverno od granice da sami odluče za koju reprezentaciju žele nastupati u seniorskoj kategoriji, bez obzira na nastupe u omladinskom uzrastu, u skladu sa Sporazumom Velikog petka i FIFAmdash;ine Komisije za status igrača. Bila je ovo velika pobjeda FAImdash;a, dok se u unionističkim redovima teško mire s odlukom, strahujući od gubitka vlastitog identiteta.
Sve se češće mogu čuti i pozivi za nogometnim ujedinjenjem, osobito s juga. Ideju su podržali i bivši golman Sjeverne Irske Pat Jennings te njegov kolega Martin O’Neill, danas izbornik Republike Irske. Davne 1973. nastupili su zajedno s igračima sa cijelog otoka, u meču protiv super jakog Brazila pod imenom Shamrock Rovers. Otpori su nažalost još uvijek preveliki na sjeveru, odnosno njegovom lojalističkom dijelu. Sportski gledano, bio bi to veliki korak naprijed za irski nogomet, čiji bi rezultati u svakom slučaju bili bolji kad bi u jednom timu nastupali igrači iz sve 4 provincije. Je li došlo vrijeme da se nogometaši ugledaju na ragbijaše, gdje Irci već godinama igraju ujedinjeni u zelenom dresu? Može li nogomet ujediniti Irsku prije politike?
Edo Zdravković
