Nekad su utakmice reprezentacije bile prilika za sveopće zajedništvo i praznik nogometa. Nekad se uz Lijepu našu plakalo, a dres je bio nacionalni ponos, svetinja. Nekad je nogometna reprezentacija zaista bila reprezentativna, okupljalište antologijskih igrača te poštenih i radišnih ljudi. Sada se zapitajmo, s nekoliko dana odmaka od visoke pobjede protiv Norveške: je li nas ikad bilo manje briga?
U subotu su neki svjedočili tome kako je Hrvatska deklasirala Norvešku s 5:1. Zlobnici poput mene primijetili bi da bi sve manje od toga bio naš debakl, no dobro, na kraju se samo pobjeda piše, na njoj čestitamo. Mediji su se mahom, kako to već biva, (pre)punili nacionalnim nabojem, jer, pazite, ljudi, ipak pobijedismo jednu Norvešku! Mi Hrvati! Idemo dalje! Prvaci svijeta! I onda hodajuća kontradikcija, hrvatski izbornik, oplete po svojim igračima. Istina, tu je 13 bodova iz 5 kola, dobra golmdash;razlika, rekao bi čovjek da se kvalifikacije nisu mogle bolje otvoriti, ali ne mdash; on više ne želi gledati takvu igru, nije se igralo kako su se dogovorili. Ide popiti čašu vina da se smiri. Pila li naopako ili samo pila, to valjda izbornik zna, ali da je pedagoški prema igračima mdash; nije. Da je pametno baciti novinarima takvu kost mdash; još manje. Jer vjerojatno nemali broj nas sad zanima koliko je morao (trebao) popiti nakon blamaže protiv Meksika u Brazilu. Ako se tada nije izderao, propio i prepustio reprezentativno kormilo nekomu stručnijem, teško da će to ikad svojevoljno napraviti.
Odakle tolika gorčina i kritična nastrojenost prema reprezentaciji, zapitat će se neki. Što se Nike Kovača tiče, upravo je nevjerojatan nesrazmjer između Nike kapetana i Nike izbornika. Kao kapetan galije bio je zvijezda vodilja, a otkad je preuzeo trajekt, pleše na rubu potonuća. Ako i budemo mogli zaboraviti Brazil, ako i slažemo sami sebi da će po imenima vanserijska generacija i u svojim tridesetima moći nositi igru, ako i ponekad pregrizemo jezik, prešutimo kritiku, pustimo ga da sam radi svoj posao, pustimo ga da proslavi dobar uzlet i statistiku mdash; znači li to da više nema problema, da opet ponosno navijamo za reprezentaciju? Ili će izbornik u trenucima kad bi mogao priznati da je krenulo dobro putom medija drvljem i kamenjem na igrače? Ostaje za vidjeti, sve je na njemu, sretno mu bilo. Na kraju krajeva, ne čini samo izbornik reprezentaciju.
Vratimo se na početak teksta. Sveopće zajedništvo? Nikad razjedinjeniji nismo bili. Hrvatska na mikrorazini: predsjednica Grabarmdash;Kitarović na tribini, daleko od svečane lože. Moram priznati da sam iznenađena. U kampanji je pitanja o sportu vješto izbjegavala, em jer se u sport ne razumije, em jer će uvijek neke “institucije” odrađivati svoje. Ako ovo nije samo marketinški trik, ako se zaista educirala i shvatila kakav je nesvečani glib ta svečana loža, to s veseljem pozdravljam i čestitam joj. Dalje: Lijepa naša. Sve se lošije i lošije pjeva, možda zbog činjenice da je reprezentacija toliko popularna da se karte većinom dijele, a ne prodaju. Nacionalni naboj na najjače! Dresovi? Bezvezni su. Reprezentativnost reprezentacije? Kako kod koga. Reprezentativan je Subašić jer osim nogu i ruku ima i mozak, sjetio se da su neki dijelovi (cijele!) Hrvatske malo zapostavljeni, naime, konstantno se igra u staklenoj maksimirskoj rupčagi, a neće se ništa u skorije vrijeme promijeniti, suigrači ili mudro šute ili nabacuju floskule. Ni prvaci na terenu, a bogme ni na refrenu.
Pita li se itko zašto smo došli do toga da reprezentaciju gledamo kroz povećalo, da nam je sve manje lijepa, sve manje naša? Zar je svima svejedno što je tolikim Hrvatima postalo mdash; svejedno?
