NK “Dubrava Tim Kabel”jedan je u nizu klubova iz Zagreba koji su dio svoje povijesti proveli u 1. HNL. Iako kratko, mnogi se nostalgičari iskonskog HNL-a (onog blago zaboravljenog, napetog, s punijim tribinama i praznijim džepovima) rado prisjećaju tih godina. Kvart s istoka grada koji uglavnom navija za Modre iz Maksimira, imao je svoju lokalnu priču u kojoj se jedno poluvrijeme navijalo za Dubravu, drugo poluvrijeme za Dinamo.
Manje je poznato kako je 1992. godine klub ugostio reprezentaciju Albanije, što je prvo gostovanje neke reprezentacije u Hrvatskoj nakon one povijesne sa SAD-om na Maksimiru 1990. godine, kada se rado prisjetite velikana toga vremena poput Gregora Židana i Kujtima Shalle. Međutim, ova priča ima neke druge heroje, Prengu Besnika i Klitona Bozgu, igrače Dubrave, koji su ujedno i reprezentativci Albanije te su posredovali u dogovaranju utakmice. Utakmica je završila rezultatom 0:0, što je potvrdilo ambicije da Dubrava dogodine ostvare plasman u viši rang.
U sezoni 1993/1994. upisali su najbolji plasman u povijesti kluba nastupanjem u elitnom rangu natjecanja, iako su se tamo zadržali samo jednu sezonu koju su završili plasmanom na 17.-tom mjestu od 18 natjecatelja, a pamte se pobjede protiv Belišća, Primorca, Pazinke, Dubrovnika, Radnika, Šibenika i ona najvrjednija 1:0 protiv Dinama (tadašnja Croatia). Posljednje plasirani na kraju sezone bio je Radnik iz Velike Gorice. Interesantan je podatak kako je do 1993. godine Dubravu vodio današnji izbornik Ante Čačić, koji je tada živio stadionu čak i bliže nego u kasnijim – poznatijim angažmanima. Klubom tih godina, a i godinama ranije upravlja predsjednik Drago Parać koji je imao uzajamno blizak odnos s navijačima, ali je i isto tako upleten u kriminalne radnje radi kojeg NK Dubrava seli sa starog igrališta u Međugorskoj ulici i privremeno mijenja ime u GNK Dubrava (zvuči poznato?). U narednim godinama klubu slijedi utapanje u financijskim poteškoćama te potonuće u niželigaški prosjek, što je svojevrsni modus operandi kratkoročnih senzacija.
U međuvremenu se klub više spominjao u sekciji crne kronike nego sporta; 1998. godine u starim prostorijama kluba u Međugorskoj ulici ubijen je kralj hrvatskog podzemlja Zlatko Bagarić dok su njegovi kompanjoni tu večer, Miljenko Žaja Krojf i Nikica Jelavić uspjeli pobjeći. Na ovaj događaj nadovezuje se i ubojstvoVinka Rodića nekoliko godina kasnije. Za današnji hrvatski nogomet važno je spomenuti prijateljevanje današnjeg formalnog predsjednika HNS-aDavora Šukera sa Zlatkom Bagarićem (spojila ih je ljubav prema kocki), ali i njegovim nasljednikom Zoranom Petrovićem, a prijateljstvo je ovjekovječeno fotografijom s groba Ante Pavelića. Ranije spomenute prostorije kluba su potpuno uništene u dva požara 2007. i 2015. godine.
Sadanji stadion Foto: NK “Dubrava Tim Kabel”
Danas, dva desetljeća kasnije, NK Dubrava je i dalje lokalna priča, tu – na istoku grada, koja je svoje mjesto pod suncem našla u 3. HNL – Zapad. No, na dva faktora im mogu pozavidjeti i klubovi u višim rangovima, naime Dubrava ima generalnog sponzora “Tim Kabel” te još uvijek aktivnu navijačku grupu “Rebels Dubrava”,a njihov osjetno derutan stadion ŠRC Grana – Klaka koji je zbog svoga otužnog stanja sve manjeg kapaciteta i dalje je mjesto gdje se živi za nogomet, ne od nogometa. Ovo je mjesto gdje se u nogomet zaljubljuje i gdje se nogomet voli.
Da ambicije postoje, te da bi stvari mogle krenuti nabolje, svjedoči postavljanje novog vodstva kluba koji se ozbiljnije počeo baviti nagomilanim dugovima i zapuštenom infrastrukturom te je kao dugoročni cilj postavljen stabilan život u 2. ligi, dok prvoligaške ambicije nisu realne u dogledno vrijeme. Također, u klubu su veoma ponosni na omladinski pogon u kojem sudjeluju profesionalni treneri.
Klub se nakratko vratio u javnost, nakon što suJosip Juranović i Ivan Mikulić potpisali za Hajduk, odnosno Inter Zaprešić, te uspjesima malonogometaške ekipe “Big Bang”.
Igor Žuraj
