Kriza vezana uz izbjeglice jedna je od top tema ovih dana u domaćim medijima, iako problem ne postoji od jučer. Područja Afrike i Bliskog Istoka, nažalost već su duži niz godina okovana ratom i raznim sukobima. Izbjegli se broje u milijunima, a zapravo samo manji njih dolazi do Europe, čija je odgovornost dvostruka. S jedne strane, upravo su neke članice Europske unije (i SAD) vojno sudjelovale u tim područjima, a kasnije su ti narodi prepušteni sami sebi, što u pravilu znači da sukob postaje višegodišnji. S druge pak strane, u odnosu na zemlje iz kojih ti ljudi dolaze, političke i ekonomske “elite”, da imaju razvijenu svijest o solidarnosti, imaju više nego dovoljno sredstava da se za te nesretne ljude pobrinu. Mi smo stoga razgovarali s Cvijetom Sentom iz Centra za mirovne studije, udrugom koja se već dugo bavi problemom azilanata.
n+: Kriza koja zadnjih dana potresa Europu, vezano uz pojačani priljev izbjeglica s područja zahvaćenih ratom i siromaštvom (Bliski istok, Afrika) odražava se i na stanje u Hrvatskoj. Vi ste lani organizirali nogometnu utakmicu azilanata u Hrvatskoj pokušavajući upozoriti na problem? Senta:
Danas, u NK Zagreb 041 su trener i grupa igrača azilanti odnosno, osobe koje čekaju ili imaju neki od stupnjeva zaštite što je sjajan primjer vraćanja nogometu (sportu, ali i društvu općenito) dimenziju povezivanja različitosti i ispražnjavanja od ksenofobnih i etnocentrističkih sadržaja koji su nam polako upuzali u svakodnevicu.Na žalost, situacija je danas takva da tih “puzajućih” šovinističkih i ksenofobnih manifestacija ima na toliko mjesta da uz prije spomenutu utakmicu osvještavanja o problemima,gestu dobrodošlice, solidarnosti i spremnosti na integraciju,danas treba napravitipuno više. Danas nam je potrebna i čvrsta osuda i sankcije institucija prema onima koji unose sadržaje koji su u krajnjoj konzekvenci protuustavni. Zaista je bedasto veličati simbole, pozdrave i ponašanja prema drugima i drugačijima pod parolom ljubavi prema domovini kada su upravo ti simboli, pozdravi i ponašanja u potpunosti podčinili tu domovinu koju toliko voliš i cijeniš.
Sve ovo spominjem, iako mi i nije drago spominjati, iz razloga što postoji veliki potencijal da naše kvartove, kafiće, sportske terene i cjelokupan javni prostor dijele s nama do sada nepoznati ljudi prema kojima ne treba pokazati nepovjerenje već graditi dobrosusjedske odnose, ono što se još kaže i “imati sportski odnos s nekime”, mislim da je to sjajan termin za oslikati fer odnose među različitim ljudima koji na određenom prostoru žive zajedno.
n+: Među navijačima zna vladati velika solidarnost u jednoj navijačkoj grupi, ali i među rivalima, ako postoji zajednički “neprijatelj” – recimo policija – može li se taj osjećaj solidarnosti prenijeti i na izbjeglice među kojima sigurno ima puno onih koji vole nogomet u vlastitim zemljama – može li se ta zajednička točka iskoristi da se izbjeglicama stavi ljudsko lice?
n+: Neke navijačke skupine dale su, ako ništa, bar simboličnu podršku izbjeglicama, dok neki drugi dolazak izbjeglica smatraju sigurnosnim pitanjem jer se među njima možda skrivaju teroristi. No, u svijetu u kojem je kontrola više nego uspješna, što nam otkrivaju zviždači poput Wikileaksa ili Edwarda Snowdena, jasno je da ako se želi, može se vrlo uspješno locirati dokazane teroriste od ljudi koji jednostavno bježe iz ratom zahvaćenih područja.Mnogi građani i građanke u Hrvatskoj bili su za vrijeme domovinskog rata prisiljeni iseliti iz svojih domova pa i svoje zemlje – a ipak kao da vlada neka hladnoća prema ljudima u sličnom problemu koji se nama obrate za pomoć, pogotovo kad su službene institucije u pitanju (obična raja je poznata po gostoprimstvu i lako se mobiliziramo u humanitarne svrhe) – kako to objašnjavate – zar su političke “elite” toliko odvojene od stvarnosti i “običnog” čovjeka?
Senta:Naravno da se solidarnost prema određenoj ugroženoj društvenoj skupini može preliti s jedne navijačke skupine na drugu, ukoliko ta društvena skupina ne izlazi iz okvira navijačkog doživljaja prihvatljivosti (primjerice, ne vidim solidarnost na navijačkoj sceni sa žrtvama nasilja na osnovi rodnog identiteta i izražavanja) ali tema izbjeglištva je u našim prilikama nešto blisko, većina generacija rođenih do i 90.-ih su ili bili izbjeglice ili su imali obitelj i rodbinu u izbjeglištvu, udomljavalo se izbjeglice, dijelilo školske klupe. Prošli smo rat i živo ga se sjećamo, ne želimo ga drugima, a žrtvama koje su morale napustiti svoje domove želimo pomoći, to je jasan refleks kojega svi imamo pa i neovisno o tome da li te izbjeglice vole i prate nogomet. Naravno, u kontekstu ovog razgovora, nogomet je povezujući faktor i osobe koje dolaze tražiti zaštitu u Hrvatskoj i državama u regiji bi nam sigurno mogle ispričati puno interesantnih stvari o nogometnim i navijačkim praksama kod njih doma. Meni je to svakako interesantno a vjerujem i mnogima koji vole sport.
Senta:Od prije dva tjedna, od kada su domaći mediji pokazali interes za eskalaciju broja izbjeglica u Makedoniji i Srbiji, mnogo građana i građanki nam se javilo i nudilo pomoć u vidu donacija i interesa za volontiranje. Kao što rekoh, među nama (građanima) postoji ta memorija na kutije s humanitarnom pomoći, mlijekom u prahu i limenkama govedine, nisu ljudi zaboravili na solidarnost što se na kraju krajeva moglo vidjeti i u prošlogodišnjim poplavama. Međutim, kao i tada, institucije su kao što kažeš, bile “hladne” i kaskale su u rješavanju problema. U ovom slučaju dodatni je problem što je hrvatska politika prema izbjeglicama dio šire strategije (ili nedostatka iste) – one na razini Europske unije.
Ovdje smatram važnim spomenuti kako je od ukupno 4 milijuna sirijskih izbjeglica najveći broj smješten u kampovima u zemljama regije (u Turskoj 1,7 milijuna, u Libanonu 1,2milijuna, u Jordanu 630 000), a da u EU pristiže samo manji broj. EU je pokazala kako se ne može ili ne želi nositi i osigurati dostojanstvene uvjete smještaja ni za ovoliko mali broj. Ove statistike ujedno dekonstruiraju i argumente kako ekonomska situacije nije dobra pa zato ne možemo preuzeti brigu za još neke ljude, smatram da ako Libanon ili Jordan mogu primiti ovoliki broj izbjeglica, kako se onda cijela EU nije mogla dogovoriti o 60.000 ljudi koji su trebali biti razmješteni u sklopu pregovora o kvotama.
Osim toga, institucije uglavnom spominju infrastrukturu za smještaj i naglašavaju kako je Hrvatska tranzitna zemlja kroz koju ljudi samo prolaze. Ono što mi smatramo važnim je i smještaj ali i briga o kvalitetnim mjerama integracije. Pitanje je koliko će rat u Siriji potrajati i koliko dugo će ljudi biti prisiljeni boraviti u Hrvatskoj, ali i zbog same činjenice da se tu radi o ljudima koji moraju nastaviti sa životom u ovom društvu, pa ajmo im omogućiti dobrodošlicu i integraciju, a ne ih tjerati narativom o tome kako su samo u prolazu i kako će oni zasigurno otići u Njemački ili Švedsku.
Cvijeta Senta. Centar za mirovne studije
n+:Civilni sektor koji se bavi ljudskim pravima često ispravljaju loša odnosno diskriminatorna ponašanja navijača – ne bi li trebalo istaknuti i neka pozitivna – poput prihvaćanje drugačijeg bilo kroz klubove (tamnoputi igrači često su posebno voljeni od strane navijača domaćih klubova) bilo kad je riječ o reprezentaciji – Eduardo Da Silva je već sad “jedan od nas”? Senta:
Međutim, postoji neka iskrivljena praksa u našem medijskom prostoru da se uglavnom ističu negativni događaji pa onda velika većina građana koji prate vijesti vrte glavom i govore “strašno, strašno” i ništa se konstruktivno iz toga ne izrodi. To je neka luda tradicija koju imamo. Ne kažem da se neke situacije može ignorirati i prešutjeti dapače, one se trebaju sankcionirati po kratkom postupku i vijest koja prati takav negativan događaj bi trebala upravo biti vijest o sankciji tog događaja kako se on ne bi ponovio. A priče, fotke, intervjui, naslovnice, galerije slika i duplerice bi trebale biti ispunjene upravo pozitivnim primjerima kakvih ima oko nas, ali su gurnuti u drugi plan. Kako je neki igrač došao iz neke države s drugog kontinenta, za koga je tamo navijao, kako mu familija živi, koje su društvene prilike u zemlji iz koje dolazi, što voli jesti, koliko mu je trebalo da pohvata palatale u našem jeziku, gdje ovdje voli trenirati, kako vidi momčad u kojoj sada igra… to sve su dijelovi nekog razgovora kojega bi primjerice trebalo voditi sa stranim igračima s ciljem upoznavanja javnosti o geografskim područjima gdje nemamo baš često prilike putovati ili ne možemo jer tamo trenutačno nije mir.
n+:Kad je riječ o naturaliziranim nogometašima, može doći do skrivene diskriminacije – a to je da one koji su uspješni nogometaši a dolaze iz nama drugačije kulture lakše prihvaćamo, dok s “malim ljudima” to ide teže. Kako premostiti tu razliku i kako bi se kroz nogomet moglo aktivno djelovati u tom pravcu?
Senta:Postoji i ta zamka, da lakše prihvaćamo one “uspješne”, koji se mogu pobrinuti za sebe, a obične ljude, kakvi smo i mi, njih teže prihvaćamo jer u njima vidimo opasnost za naše običaje, radna mjesta, kulturu… Mislim da se kao društvo trebamo osloboditi tog bremena da će netko doći i uzeti nam nešto. Nitko ti ne može uzeti nešto što ionako nije tvoje već pripada širem krugu ljudi kroz vrijeme i kao takvo se neprestano mijenja i raste a mi to možda ne možemo vidjeti i sagledati u kontekstu našeg kratkotrajnog vijeka trajanja
Mislim da ovo o čemu pričaš ima jaku i nezanemarivu ekonomsku dimenziju -“mali ljudi” su došli po naše poslove jer oni nemaju love kao dobro plaćeni nogometni genijalci (nisu li oni uzeli mjesto nekom talentiranom klincu iz predgrađa?). Trebamo se sjetiti svih naših djedova, očeva, stričeva, tetaka i braće koji su i koji i dalje odlaze trbuhom za kruhom u inozemstvo. Trebamo se sjetiti da ljudi koji dolaze u Hrvatsku bježe od ratova i da im je primarna misao biti na sigurnome, a rad je dimenzija koja je neotuđiva od bivanja čovjekom. Da, trebat će otvarati radna mjesta za one koji odluče ostati ovdje ali treba ih otvarati i inače, zar ne?
U tom smislu, premošćivanje razlike u obimu prihvaćanja ali i prihvaćanja uopće treba nogomet i navijače. Da nas pozitivni primjeri inspiriraju na svakodnevnoj razini kao ljude i građane ali i na razini rada institucija – da osude i sankcioniraju svako ponašanje koje potire te pozitivne primjere što naravno uključuje i naše privatno ograđivanje i osude izljeva mržnje i ksenofobije.
Toni Perković
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za pluralizam u sklopu projekta “Ilegalne potpore u sportu, “legalne potpore” u diskriminaciji.”
